Kroz vjekove su mislioci razmišljali mogu li se sve vrste problema na svijetu riješiti postojanjem jedne države koja će vladati cijelim svijetom. Logika je jednostavna. Čini se da države i vladari daju zapovijedi za ratove. Dakle, kada postoji samo jedna država ili vladar, nema rata.
Kad pogledamo u budućnost koliko ljudsko oko može vidjeti,
Tada sam vidio svijet i sve divne stvari u njemu
… Više nema ratnih bubnjeva i ratnih zastava;
Jer postoji Parlament čovjeka, Federacija svijeta.
Tamo je škrtost u strahu pred zdravim razumom većine.
A zemlja koja voli, okružena univerzalnim zakonom, u laganom je snu.
Alfred, Lord Tennyson, “Locksley House” (1837)
Ovo je toliko zavodljiva priča da se stoljećima pojavljivala u književnosti, kao i u filozofskoj i političkoj misli. Već u trinaestom stoljeću Dante je u svom Conviviu ustvrdio da „kad bi cijeli svijet i ljudi imali monarhiju, to jest vladu pod jednim vladarom, rat bi bio gotov. Monarh, imajući sve u svojoj ruci, neće željeti steći bilo što drugo, i tako će zadovoljiti kraljeve u svom kraljevstvu i sklopiti mir među njima. ” Thomas Hobbes govorio je u Levijatanu o suradnji između svjetskih država; Opat Saint-Pierrea, Charles-Irenee Castel, razvio je ovu ideju u prijedlog za europsku federaciju u kojoj bi se monarhi odrekli svoje moći kako bi postigli “vječni mir”.
Immanuel Kant, koji je puno govorio o svjetskoj državi, vjerovao je da je krajnja točka ljudske povijesti “međunarodna država (civitas gentium) koja će nužno rasti sve dok ne uključi sve narode svijeta.” Međutim, također je iznio stajalište da se u trenutnom stanju “pozitivan projekt za svjetsku republiku ne može realizirati” zbog zbrke koju su monarhije i despoti stvorili u svijetu u kojem pojedinačne slobode nisu daleko od osiguranih.
Zastrašujući sukob dva svjetska rata u 20. stoljeću oživio je zanimanje za globalnu državu – ili barem svjetske forume. Inicijativom država pobjednica nastala je Liga naroda nakon Prvog svjetskog rata, a Ujedinjene nacije nakon Drugog svjetskog rata. Oboje bi mogli vladati svijetom uz obostrani pristanak zemalja; ali u praksi nije mogao uspostaviti gotovo nikakvu kontrolu. Države poput Sjedinjenih Država i SSSR-a bile su prejake da bi im bilo puno stalo do UN-a, pa su zauzele impozantno stajalište – slijedile su manje zemlje poput Sjeverne Koreje, Irana i Burme, koje su zapravo ignorirale rezolucije UN-a.
Nakon Drugog svjetskog rata, a posebno atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki, na dnevni red došao je možda najozbiljniji politički pokušaj uspostave stvarne svjetske države. Albert Einstein bio je jedan od sudionika ove kampanje koju su s plemenitim mislima provodili mnogi ljudi koji su vjerovali da je jedino rješenje svjetska država jer su bili vrlo zabrinuti zbog problema povezanih s nuklearnim oružjem. “Mora se stvoriti svjetska država koja može rješavati sukobe među zemljama sudskom odlukom”, napisao je Einstein. “Ova država trebala bi se temeljiti na jasnom ustavu koji će ratificirati države i nacije svijeta i osigurati da je ona jedina vlast ovlaštena za uporabu uvredljivog oružja.”
Jedan od razloga zbog kojih Einsteinov san nikada nije imao priliku ostvariti bio je taj što je neobičnim preokretom povijesti bio na razmeđi dviju suprotstavljenih sila i ideologija, obje pokušavajući ujediniti svijet pod jednim stijegom. S jedne strane, postojao je Sovjetski Savez, potaknut Lenjinovim snom o izvozu komunizma u cijeli svijet i stvaranju socijalističke svjetske ekonomije vođene “boljševičkom svjetskom državom”. S druge strane bio je zapadni svijet pod vodstvom SAD-a, koji je težio dominaciji nacionalnih država i kapitalizma u cijelom svijetu. Uoči pobjede Zapada, čini se da je komunistički san sada posve nestao. Toliko da je Francis Fukuyama, sa čitavim svijetom koji se kreće prema liberalnoj demokraciji slobodnog tržišta, 1992. godine s povjerenjem je govorio o “kraju povijesti” – po Kantovu mišljenju početku tranzicije u svjetsku državu. Međutim, nema sumnje da nedavna financijska kriza i trajna politička previranja širom svijeta pokazuju neutemeljenost takvog optimizma.
U nekim se aspektima kreće prema koordiniranijoj vladi, ako ne i prema svjetskoj državi. Primjerice, cijela je Europa pod federacijskim krovom Europske unije, a zemlje diljem svijeta ulaze u ekonomske i političke pakte sa svim svojim susjedima. Sve više i više zemalja pokušava surađivati, barem na površnoj razini, na ključnim pitanjima kao što su trgovina i okoliš. Iako UN teško ide dalje od govornice, koordinacija Gordona Browna 2009. godine o mjerama za suočavanje s bankarskom krizom i globalnom recesijom predstavlja oličenje zajedničkog djelovanja temeljenog na pristanku. To navodi stručnjake da govore o globalnom upravljanju umjesto o globalnoj vladi – tj. Ne od jedne svjetske države, već od Svjetske trgovinske organizacije, G20, MMF-a itd.
Naravno, iza svega ovoga stoji moć iza kulisa globalizacije. Ekonomske i komunikacijske veze širom svijeta sada su toliko jake da države više ne mogu samostalno djelovati. Zbog financijske snage globalnih korporacija i banaka, poslovanje u svijetu je na mnogo načina usmjereno i regulirano na globalnoj razini, neovisno o nacionalnim državama. Na neki se način može reći da čak i ako ne postoji službena svjetska pravna država, mi imamo de facto globalni u rukama globalnih ekonomskih centara moći. Takvim je ljudima u interesu držati globalno upravljanje podalje od država (posebno globalnih država) – i oni tvrde da često previše državne moći ograničava slobodnu trgovinu i poduzetništvo i guši gospodarski rast.
U četrdesetim i pedesetim godinama prošlog stoljeća, kada je Einstein vodio kampanju za svjetsku državu, George Orwell i Aldous Huxley u svojim su knjigama Devetnaest osamdeset i četiri i hrabri novi svijet prikazali strašne scenarije, bezdušne svjetove u kojima nije bilo mjesta za pojedinca. Zbog monolitnosti Sovjetskog Saveza, ovaj se strah činio posve stvarnim. Prema Kantu, u trenutnom okruženju glavni problemi sa svjetskom državom nisu bili prejaki ili preslabi, a činilo se da je strah da bi ona mogla biti prejaka nadmašiti.
Barem su se na Zapadu mnogi ljudi poput Orwella i Huxleyja bojali moći inkluzivne države. Kontinuirano nepovjerenje mnogih običnih ljudi u Europi u susret napredovanju federalizacije unutar Europske unije pokazuje koliko je taj strah duboko ukorijenjen. Iako je laburistička vlada u Britaniji općenito bila za veću europsku integraciju, morala je biti vrlo oprezna s britanskom javnošću i izbjegavati, na primjer, iznošenje Lisabonskog sporazuma na referendum – dobro znajući da bi njegovo prihvaćanje bilo mukotrpno zadatak. U Europi, gdje je liberalna demokracija općenito prihvaćena, ako se ljudi ne mogu uvjeriti u integriranu državu, vjerojatnost da će je se postići na globalnoj razini prirodno je niska.
Većina ljudi na svijetu osjeća se najviše vezanom za svoju povijesnu nacionalnost izvan obitelji i susjedstva. Iako dobrovoljno odobrava upravu nacionalne države koja se sastoji od ljudi koji pripadaju njegovoj nacionalnosti i govore istim jezikom, on ne gleda blagonaklono prema transnacionalnim vladinim strukturama koje smatra neovlaštenim strancima. Stoga su se, čim je SSSR propao, Litva, Estonija, Latvija, Gruzija i mnoge druge sovjetske republike brzo držale prava na neovisnost; Škotska je također dugo tražila pravo na samoupravu unutar Britanije.
S takvim nacionalizmom dobrovoljna politička unija u svijetu izgleda jednako udaljena kao u Danteovo vrijeme. Kontrolirajući četvrtinu svijeta, Britansko je carstvo doseglo razinu najbližu svjetskoj državi u povijesti; ali ovo nikada nije bilo dobrovoljno udruženje i odmah se raspalo kad je središte oslabilo do te mjere da je konop nestao. Tako su se pojavile nove zemlje poput Australije, Kanade, Novog Zelanda i Indije.
Međutim, nedavno se dogodio zanimljiv razvoj događaja. Izbor Baracka Obame za predsjednika Sjedinjenih Država naišao je na gotovo sveopće pohvale širom svijeta. Obama je postao svojevrsni heroj. Tijekom posjeta Gani početkom srpnja 2009. primio je oduševljenu pozornost gomile kao da je vođa njihove vlastite zemlje. Gana je zvijezda afričke demokracije u usponu – možda je to razlog zašto je američki predsjednik izbjegavao odlazak u susjednu Nigeriju, čija je demokracija kontroverznija. Stječe se dojam da će, ako Obama kandidira svoju kandidaturu za predsjednika Afrike, iz slobodnih i poštenih izbora izaći velikom pobjedom. Ako se kandidira za svjetskog predsjednika, možda opet bude izabran. Naravno da su male šanse da se to dogodi, ali takve špekulacije pokazuju da svjetska država u konačnici nije nemoguća.