Kako kaže autor Anthony Powell, “ostarenje je sve više nalik na kaznu zbog zločina koji niste počinili.” Nakon godina mukotrpnog rada i dugog služenja državi porezom, napokon se spremate za zasluženi odmor – pa što? Tijelo vam se počinje klimati, a osjetila počinju slabiti – ali usred razgovora možete pravilno spavati. Štoviše, ljudi počinju govoriti o opterećivanju zdravstvene zaštite. Nije ni čudo što ste navikli povremeno gunđati!
Naravno, ovdje postoji ozbiljan slučaj. Stariji ljudi zaslužuju imati koristi od zdravstvenih resursa jednako, ako ne i više, nego bilo tko drugi; jer su cijeli život plaćali porez. Bit javne zdravstvene zaštite je pružanje besplatne zdravstvene zaštite svima, a starije osobe ne bi trebale biti iznimka od ove politike. Pitanje je jednostavno; Kad se razbole, moraju se liječiti.
Nažalost, javna zdravstvena služba nije uvijek u skladu s tim idealom. Nedavno istraživanje Britanskog društva za gerijatriju pokazuje da je više od polovice britanskih liječnika članova ove udruge zabrinuto zbog liječenja koje će dobiti kad ostare – što je rezultat bliskog poznavanja trenutnog liječenja starijih osoba, naravno. Većina anketiranih liječnika smatra da je mnogo manja vjerojatnost da će se simptomi u starijih osoba pravilno ispitati. Kad se starije osobe razbole, postoji tendencija da se problem odbaci kao “samo starost”, umjesto da se pravilno provjerava ima li znakova bolesti koja se može liječiti. Prema tri četvrtine liječnika, starije osobe često nisu pravilno pregledane i upućene pravom stručnjaku.
Nesumnjivo je da su mnogi zdravstveni problemi s kojima se susreću stariji neizbježni dio starenja. Ali to ne znači da se ionako ne mogu liječiti. Starije osobe mogu neadekvatnije reagirati na liječenje određenih bolesti od mladih. Stoga se ponekad tvrdi da bi ograničeni resursi javne zdravstvene službe trebali biti usmjereni na mlađe segmente, gdje se može postići značajnije poboljšanje kvalitete života. Zapravo, postoje neka otkrića koja pokazuju da se javna zdravstvena služba s tim razumijevanjem prema starijim osobama odnosi kao prema drugorazrednim pacijentima. Primjerice, očekuju se dulji redovi kod iščašenja kuka i koljena, koji uglavnom pogađaju starije osobe, u usporedbi s drugim operacijama. Žene starije od sedamdeset godina nisu automatski pozvane na pregled dojki poput mlađih žena.
NICE (Britanski institut za zdravstvo i kliničku izvrsnost), koji postavlja načela politike lijekova za javnu zdravstvenu službu, napravio je nered kada je u izvješću 2005. godine izjavio da “Kada je dob pokazatelj koristi ili rizika, dobna diskriminacija može biti primjeren “. Organizacija za pomoć starijim osobama bijesno je odgovorila: „Pretpostavke da nije važno da život starije osobe manje vrijedi ili da netko kome se približava kraj prosječnog životnog vijeka posvećuje manje pažnje od ljudi u dvadesetima ili tridesetima već su dugo uobičajene … NICE smjernice riskiraju jačanje takve pristranosti. ”
Takva situacija može biti razumljiva. Na prvi pogled, čini se da su najbolji (i najskuplji) resursi koje medicinska struka može ponuditi daleko korisniji okrenuti se liječenju 19-godišnjaka s dugim životnim vijekom, a ne liječenju 89-godišnjaka. -godišnjak koji ima male šanse preživjeti i vjerojatno mu nedostaje samo pogoršanje zdravlja zbog neke druge bolesti. Suočeni s velikim opterećenjem i ograničenim resursima, menadžeri i liječnici mogu tvrditi da je donošenje izbora i postavljanje takvih prioriteta, čak i ako je neugodno, neizbježno. Također postoji stav da stari ljudi često uzimaju svoj dio života “onako kako treba”. Još gore, liječnici koji su liječili starije osobe sa svom spretnošću i odlučnošću koju su pokazali prema mlađim pacijentima, ponekad moraju priznati da su u borbi koja neizbježno završava porazom – da pacijenta zapravo ne mogu održati na životu, a kamoli oporaviti. U tom slučaju, kada se prestaju boriti?
No, postoji problem s pretjeranim “pragmatizmom”. Javno zdravstvo temelji se na idealu, idealu pružanja najboljeg dostupnog liječenja besplatno svima, bez diskriminacije – to ne bi trebao biti ideal koji se lako može žrtvovati. Za sve pacijente i njihove najmilije njihovo zdravlje i životi su dragocjeni. Ideal javnog zdravstva zahtijeva da ne biramo između zdravlja dvoje ljudi. Liječnici bi trebali pokušati liječiti svakog pacijenta svom snagom. Kad se ugrozi ovo načelo, počinje se poljuljati važan utješni čimbenik, poput pouzdanja da ćemo uvijek biti izliječeni kad se razbolimo; Težak teret pada na liječnike koji će morati odlučiti koga treba liječiti, a koga liječiti.
Međutim, proračun za javno zdravstvo raste svake godine, a Britanija ima starenje stanovništva. Već je više od 20 milijuna (više od trećine) britanskih građana starijih od 50 godina, a starije osobe sklonije su bolesti. Stopa onih koji imaju bolest ili invaliditet iznosi 55 posto u dobnoj skupini od 75 do 84 godine, a dvije trećine kod starijih od 85 godina. Stoga se tvrdi da će ovo starenje stanovništva dodatno opteretiti ograničene resurse javnog zdravstva – i moć financiranja mlađih ljudi – i to moramo shvatiti prije nego što se dogodi katastrofa. Ali ono što ovaj argument ne vidi jest da su stariji ljudi danas puno, puno zdraviji nego što su bili. To je razlog zašto ima toliko starijih ljudi. Iako su se povećale bolesne devedesete kojima je potrebna javna zdravstvena zaštita, Povećale su se i sposobne šezdesete koje nastavljaju aktivno doprinositi društveno i intelektualno. Još važnije, može se reći da je društvo koje izbjegava brinuti o svojim starijim osobama i ne poštuje ih bolesno i treba liječenje.
Autor: agora
Može li povijest spriječiti sljedeći rat?
Ako je pitanje: “Hoće li povijest krenuti ispred sljedećeg rata?” Ako je tako, odgovor će gotovo sigurno biti negativan. Trenutno se ratovi vode po cijelom svijetu, a gotovo svi su ukorijenjeni u povijesnim temama. Neka od ovih pitanja su iz nedavne prošlosti; neke, vrlo drevne, još uvijek potaknute živahnom mrzovoljom; neke su mješavina obje. Primjerice, sukob između Izraela i Palestine vuče korijene iz drevnih plemenskih i vjerskih podjela, a u novije vrijeme i iz podjele Palestine nakon Drugog svjetskog rata. Rat u Kondu dijelom proizlazi iz naslijeđa europskog kolonijalizma. A povijesna će pitanja vjerojatno igrati ključnu ulogu u ratu koji je uslijedio, bilo da se radi o graničnom sukobu između Gruzije i njenog susjeda Rusije ili između Sjeverne Koreje i Južne Koreje.
Pitanje je, međutim, je li naknadna prevencija rata u povijesti “moguća”, drugim riječima, mogu li lekcije iz povijesti smanjiti početak rata. To se čini logičnim. Pa, uče li ljudi zaista na svojim pogreškama? Pesimističan pogled reći će da o tome nema nikakvih znakova. Da su ljudi iz povijesti naučili da je rat “loša stvar”, naravno, trebali bismo vidjeti kako ratovi opadaju i učestalost i nasilje, a njihovi strašni troškovi odvijaju se kroz povijest. Ipak, posljednjih stotinu godina bili smo svjedoci najrazornijih ratova svih vremena – i niti jednog trenutka na svijetu u kojem nije bilo sukoba. Na neki način, iako predviđa suprotnost našoj moralnoj strani, Može se reći da su ljudi naučili lekciju iz povijesti da rat nije toliko loša stvar, ili barem ne toliko loša da bi je u budućnosti trebalo izbjegavati. Što se tiče novog rata koji je nezamisliv, troškovi nikada ni u jednom trenutku povijesti nisu bili tako visoki.
Međutim, postoji i optimističnije gledište. Nakon strahota Prvog svjetskog rata, pobjednici su se okupili kako bi osnovali Ligu naroda kako bi spriječili buduće ratove. Međutim, pogriješili su prestrogo kaznivši Njemačku koju su smatrali odgovornom za rat. Ekonomske poteškoće i razbijanje nacionalnog ponosa gurnuli su Nijemce u krilo Hitlera i zaronili svijet u dalekosežni, razarajući rat. Nakon Drugog svjetskog rata, očito je dovoljno ljudi naučilo potrebnu lekciju iz prethodne katastrofe, izbjegavajući previše pritiskati poraženu Njemačku. Zapravo, poznati Marshallov plan pomogao je obnoviti njemačko gospodarstvo,
Iako se kritizira neučinkovitost Ujedinjenih naroda ili njegova dominacija velikih sila u Vijeću sigurnosti, stvaranje međunarodnog foruma na koji zemlje mogu podnijeti svoje žalbe kako ne bi rasplamsale rat lekcija je naučena iz povijesti. Nesumnjivo je da su se od Drugog svjetskog rata dogodili mnogi ratovi, veliki i mali – uključujući korejski, vijetnamski, iransko-irački i zaljevski rat – a UN je sam nadgledao neke od ratova, poput sukoba na Kosovu, rata u Afganistanu i invazija na Irak.
Međutim, posve je prihvatljivo tvrditi da su devastacija dva svjetska rata potaknula velike države da zastanu i razmisle prije nego što reagiraju na probleme s objavom rata, te da se sukobi mogu zadržati na regionalnoj razini bez postizanja globalnoj razini. Primjerice, sukob između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država tijekom hladnog rata nikada nije eskalirao izvan regionalne razine, za razliku od onoga što se prije moglo vidjeti u takvom neprijateljstvu. Iza odlučnosti velikih sila da izbjegnu nuklearni rat, ili čak rat velikih razmjera, možda se krije iskustvo užasa atomskog bombardiranja Japana 1945. godine. Međutim, još jedna lekcija koju su neki američki i ruski vojni dužnosnici uzeli od Hirošime i Nagasakija bila je da je mogućnost susreta s “superiornim” inačicama nuklearnog oružja nedvojbeno jaka.
Povijest nije ništa drugo do priča o prošlosti, a interpretacije su toliko brojne koliko i broj ljudi koji je pričaju. Jednostavno rečeno, svakako je korisno proučavati povijest da bismo učili na našim pogreškama, ali ne postoji niti jedna povijest koja nudi jasnu lekciju. Lekcija koju su mnogi Nijemci naučili iz poraza u Prvom svjetskom ratu nije bila izbjegavanje rata u budućnosti, već osiguravanje pobjede u sljedećem ratu. Svi učimo vlastite lekcije iz povijesti i oživljavamo ih na svoj način.
Ovo otvara još jedno pitanje vezano uz pitanje. Tko drži lekcije? Samci? Političari? Generali? Nacije? I kako svoju lekciju primjenjuju u praksi u svijetu koji se može bitno razlikovati ili slijediti posve drugačiji program? Slijedom toga, nemoguće je reći da povijest, odnosno pouke povijesti, mogu spriječiti sljedeći potencijalni rat; odgovorni za rat su razni ljudi i događaji u današnje vrijeme. Ova odlučnost ne znači da nas proučavanje povijesti ničemu ne uči. Ne, povijest se može predstaviti pravim ljudima u pravom trenutku samo s vitalnim uvidima koji će omogućiti izbjegavanje ponovnog prolaska istim strašnim putem do rata. Kao što je Machiavelli rekao, „oni koji žele predvidjeti budućnost moraju gledati u prošlost; jer su ljudski događaji uvijek slični onima koji su se doživljavali u prijašnjim dobima.
Što su glasnice?
Glasnice su najosnovniji organi koji ljudima omogućuju stvaranje zvukova.
Ova dva mala i presavijena tkiva prolaze preko grkljana. Grkljan je dio grla kroz koji prolazi zrak. Leži između stražnjeg dijela jezika i dušnika. Grkljan se ponekad naziva i džuboksom jer sadrži glasnice. Mišići u grkljanu istežu i opuštaju glasnice.
Kada dišemo, opuštamo glasnice, ostavljajući prazninu u obliku slova V kroz koju prolazi zrak. Kad govorimo, vučemo glasnice uz pomoć mišića pričvršćenih na njih i sužavamo jaz. Tada, dok istiskujemo zrak iz pluća iz grkljana, zrak titra ispruženim glasnicama i stvaraju se zvukovi. Što su žice čvršće, zvuk je finiji. Ako su žice labave, zvuk će biti gust.
Visina glasa određuje se veličinom grkljana. Budući da su ženske glasnice kraće od muškaraca, glasovi su im tanji.
Trebaju li pretile osobe imati koristi od besplatne zdravstvene zaštite?
Naravno da bi ga trebao koristiti. Cilj javne zdravstvene službe je pružanje besplatnog liječenja svima. Takvo pitanje može biti namijenjeno bijesu slabijih ljudi koji se sve više udaljavaju od većinske pozicije. Pretilost je glavni čimbenik rizika za određene bolesti, poput srčanih, a neki su ljudi pretili jer su se odlučili prejesti. Stoga može postojati implikacija da je njihovo stanje djelomično njihovo vlastito stanje i da se ne bi trebali liječiti besplatno. Međutim, teško da postoji opravdanje za to. Primjerice, nije utvrđeno da nijedna bolest nema izravan uzročno-posljedični odnos s pretilošću, a pretilost je važan čimbenik rizika samo za neke od njih. Štoviše, mnogi od zdravstvenih problema pretilih ljudi pate nemaju nikakve veze s njihovom težinom.
Još važnije, čak i ako se može pokazati da je svaka bolest pretile osobe izravno uzrokovana njezinom težinom, potpuno je nerazumno negirati mogućnost besplatnog liječenja. Ne možemo biti sigurni da je pretilost svjestan izbor (malo je ljudi namjerno debelih!). Unatoč tome, također moramo vidjeti da se ljudi ustraju u bavljenju opasnim zanimanjima kao što su vožnja motocikala, pušenje, konzumiranje alkohola, rad u naftnim bušotinama i rudnicima ugljena – svi zdravstveni rizici. No, javna zdravstvena služba s pravom liječi sve te ljude besplatno, čak i kad postoji izravna uzročno-posljedična veza između zdravstvenog problema i načina života. Moralna vrijednost koja nas tjera na pružanje javnog zdravstva pretpostavlja besplatno liječenje svih ljudi, a ne lijek za životni stil.
Međutim, budući da su resursi javne zdravstvene službe ograničeni, ona mora pružiti određeni stupanj liječenja na temelju potreba. Odnosno, hitne, opasne po život ili ozbiljne bolesti uvijek trebaju imati prioritet. Liječnici također moraju odlučiti koliko će svojih resursa posvetiti liječenju svakog slučaja. Nekim pacijentima možda neće biti potrebno propisivanje lijeka samo radi ublažavanja stanja; jer se osim koristi koje pruža smatra da je vrlo skupa i da bi bilo prikladnije novac i resurse potrošiti negdje drugdje. Takve se odluke o prioritetu donose cijelo vrijeme i potiču puno ispitivanja i rasprava.
Pitanja o pitanjima poput liječenja pretilih ljudi treba promatrati u svjetlu toga. Liječnici se imaju pravo suzdržati od besplatnog liječenja nepokornih pušača zbog bolesti povezanih s pušenjem i nepopravljivih alkoholičara zbog bolesti povezanih s alkoholom. Uzročno-posljedična veza između pretilosti i bolesti nije tako jasna. Međutim, razina pretilosti raste u Britaniji, a zdravstveni problemi koje ona stvara stavljaju sve veći teret na javnu zdravstvenu službu.
Od 2007. godine, svaka četvrta osoba u Britaniji bila je pretila, a udio se neprestano povećava, posebno među mladima. Zdravstveni stručnjaci govore o bombi koja otkucava pretilost i potencijalnim zdravstvenim problemima povezanim s tim da u budućnosti stave ogroman teret na resurse. Zbog toga vlada traži snažnu kampanju podizanja javne svijesti protiv pretilosti, kao što je to činila protiv pušenja u prošlosti. Suprotstavljanje liječenju pretilih ljudi u okviru javnog zdravstva neće ništa riješiti.
Zašto nema globalne države?
Kroz vjekove su mislioci razmišljali mogu li se sve vrste problema na svijetu riješiti postojanjem jedne države koja će vladati cijelim svijetom. Logika je jednostavna. Čini se da države i vladari daju zapovijedi za ratove. Dakle, kada postoji samo jedna država ili vladar, nema rata.
Kad pogledamo u budućnost koliko ljudsko oko može vidjeti,
Tada sam vidio svijet i sve divne stvari u njemu
… Više nema ratnih bubnjeva i ratnih zastava;
Jer postoji Parlament čovjeka, Federacija svijeta.
Tamo je škrtost u strahu pred zdravim razumom većine.
A zemlja koja voli, okružena univerzalnim zakonom, u laganom je snu.
Alfred, Lord Tennyson, “Locksley House” (1837)
Ovo je toliko zavodljiva priča da se stoljećima pojavljivala u književnosti, kao i u filozofskoj i političkoj misli. Već u trinaestom stoljeću Dante je u svom Conviviu ustvrdio da „kad bi cijeli svijet i ljudi imali monarhiju, to jest vladu pod jednim vladarom, rat bi bio gotov. Monarh, imajući sve u svojoj ruci, neće željeti steći bilo što drugo, i tako će zadovoljiti kraljeve u svom kraljevstvu i sklopiti mir među njima. ” Thomas Hobbes govorio je u Levijatanu o suradnji između svjetskih država; Opat Saint-Pierrea, Charles-Irenee Castel, razvio je ovu ideju u prijedlog za europsku federaciju u kojoj bi se monarhi odrekli svoje moći kako bi postigli “vječni mir”.
Immanuel Kant, koji je puno govorio o svjetskoj državi, vjerovao je da je krajnja točka ljudske povijesti “međunarodna država (civitas gentium) koja će nužno rasti sve dok ne uključi sve narode svijeta.” Međutim, također je iznio stajalište da se u trenutnom stanju “pozitivan projekt za svjetsku republiku ne može realizirati” zbog zbrke koju su monarhije i despoti stvorili u svijetu u kojem pojedinačne slobode nisu daleko od osiguranih.
Zastrašujući sukob dva svjetska rata u 20. stoljeću oživio je zanimanje za globalnu državu – ili barem svjetske forume. Inicijativom država pobjednica nastala je Liga naroda nakon Prvog svjetskog rata, a Ujedinjene nacije nakon Drugog svjetskog rata. Oboje bi mogli vladati svijetom uz obostrani pristanak zemalja; ali u praksi nije mogao uspostaviti gotovo nikakvu kontrolu. Države poput Sjedinjenih Država i SSSR-a bile su prejake da bi im bilo puno stalo do UN-a, pa su zauzele impozantno stajalište – slijedile su manje zemlje poput Sjeverne Koreje, Irana i Burme, koje su zapravo ignorirale rezolucije UN-a.
Nakon Drugog svjetskog rata, a posebno atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki, na dnevni red došao je možda najozbiljniji politički pokušaj uspostave stvarne svjetske države. Albert Einstein bio je jedan od sudionika ove kampanje koju su s plemenitim mislima provodili mnogi ljudi koji su vjerovali da je jedino rješenje svjetska država jer su bili vrlo zabrinuti zbog problema povezanih s nuklearnim oružjem. “Mora se stvoriti svjetska država koja može rješavati sukobe među zemljama sudskom odlukom”, napisao je Einstein. “Ova država trebala bi se temeljiti na jasnom ustavu koji će ratificirati države i nacije svijeta i osigurati da je ona jedina vlast ovlaštena za uporabu uvredljivog oružja.”
Jedan od razloga zbog kojih Einsteinov san nikada nije imao priliku ostvariti bio je taj što je neobičnim preokretom povijesti bio na razmeđi dviju suprotstavljenih sila i ideologija, obje pokušavajući ujediniti svijet pod jednim stijegom. S jedne strane, postojao je Sovjetski Savez, potaknut Lenjinovim snom o izvozu komunizma u cijeli svijet i stvaranju socijalističke svjetske ekonomije vođene “boljševičkom svjetskom državom”. S druge strane bio je zapadni svijet pod vodstvom SAD-a, koji je težio dominaciji nacionalnih država i kapitalizma u cijelom svijetu. Uoči pobjede Zapada, čini se da je komunistički san sada posve nestao. Toliko da je Francis Fukuyama, sa čitavim svijetom koji se kreće prema liberalnoj demokraciji slobodnog tržišta, 1992. godine s povjerenjem je govorio o “kraju povijesti” – po Kantovu mišljenju početku tranzicije u svjetsku državu. Međutim, nema sumnje da nedavna financijska kriza i trajna politička previranja širom svijeta pokazuju neutemeljenost takvog optimizma.
U nekim se aspektima kreće prema koordiniranijoj vladi, ako ne i prema svjetskoj državi. Primjerice, cijela je Europa pod federacijskim krovom Europske unije, a zemlje diljem svijeta ulaze u ekonomske i političke pakte sa svim svojim susjedima. Sve više i više zemalja pokušava surađivati, barem na površnoj razini, na ključnim pitanjima kao što su trgovina i okoliš. Iako UN teško ide dalje od govornice, koordinacija Gordona Browna 2009. godine o mjerama za suočavanje s bankarskom krizom i globalnom recesijom predstavlja oličenje zajedničkog djelovanja temeljenog na pristanku. To navodi stručnjake da govore o globalnom upravljanju umjesto o globalnoj vladi – tj. Ne od jedne svjetske države, već od Svjetske trgovinske organizacije, G20, MMF-a itd.
Naravno, iza svega ovoga stoji moć iza kulisa globalizacije. Ekonomske i komunikacijske veze širom svijeta sada su toliko jake da države više ne mogu samostalno djelovati. Zbog financijske snage globalnih korporacija i banaka, poslovanje u svijetu je na mnogo načina usmjereno i regulirano na globalnoj razini, neovisno o nacionalnim državama. Na neki se način može reći da čak i ako ne postoji službena svjetska pravna država, mi imamo de facto globalni u rukama globalnih ekonomskih centara moći. Takvim je ljudima u interesu držati globalno upravljanje podalje od država (posebno globalnih država) – i oni tvrde da često previše državne moći ograničava slobodnu trgovinu i poduzetništvo i guši gospodarski rast.
U četrdesetim i pedesetim godinama prošlog stoljeća, kada je Einstein vodio kampanju za svjetsku državu, George Orwell i Aldous Huxley u svojim su knjigama Devetnaest osamdeset i četiri i hrabri novi svijet prikazali strašne scenarije, bezdušne svjetove u kojima nije bilo mjesta za pojedinca. Zbog monolitnosti Sovjetskog Saveza, ovaj se strah činio posve stvarnim. Prema Kantu, u trenutnom okruženju glavni problemi sa svjetskom državom nisu bili prejaki ili preslabi, a činilo se da je strah da bi ona mogla biti prejaka nadmašiti.
Barem su se na Zapadu mnogi ljudi poput Orwella i Huxleyja bojali moći inkluzivne države. Kontinuirano nepovjerenje mnogih običnih ljudi u Europi u susret napredovanju federalizacije unutar Europske unije pokazuje koliko je taj strah duboko ukorijenjen. Iako je laburistička vlada u Britaniji općenito bila za veću europsku integraciju, morala je biti vrlo oprezna s britanskom javnošću i izbjegavati, na primjer, iznošenje Lisabonskog sporazuma na referendum – dobro znajući da bi njegovo prihvaćanje bilo mukotrpno zadatak. U Europi, gdje je liberalna demokracija općenito prihvaćena, ako se ljudi ne mogu uvjeriti u integriranu državu, vjerojatnost da će je se postići na globalnoj razini prirodno je niska.
Većina ljudi na svijetu osjeća se najviše vezanom za svoju povijesnu nacionalnost izvan obitelji i susjedstva. Iako dobrovoljno odobrava upravu nacionalne države koja se sastoji od ljudi koji pripadaju njegovoj nacionalnosti i govore istim jezikom, on ne gleda blagonaklono prema transnacionalnim vladinim strukturama koje smatra neovlaštenim strancima. Stoga su se, čim je SSSR propao, Litva, Estonija, Latvija, Gruzija i mnoge druge sovjetske republike brzo držale prava na neovisnost; Škotska je također dugo tražila pravo na samoupravu unutar Britanije.
S takvim nacionalizmom dobrovoljna politička unija u svijetu izgleda jednako udaljena kao u Danteovo vrijeme. Kontrolirajući četvrtinu svijeta, Britansko je carstvo doseglo razinu najbližu svjetskoj državi u povijesti; ali ovo nikada nije bilo dobrovoljno udruženje i odmah se raspalo kad je središte oslabilo do te mjere da je konop nestao. Tako su se pojavile nove zemlje poput Australije, Kanade, Novog Zelanda i Indije.
Međutim, nedavno se dogodio zanimljiv razvoj događaja. Izbor Baracka Obame za predsjednika Sjedinjenih Država naišao je na gotovo sveopće pohvale širom svijeta. Obama je postao svojevrsni heroj. Tijekom posjeta Gani početkom srpnja 2009. primio je oduševljenu pozornost gomile kao da je vođa njihove vlastite zemlje. Gana je zvijezda afričke demokracije u usponu – možda je to razlog zašto je američki predsjednik izbjegavao odlazak u susjednu Nigeriju, čija je demokracija kontroverznija. Stječe se dojam da će, ako Obama kandidira svoju kandidaturu za predsjednika Afrike, iz slobodnih i poštenih izbora izaći velikom pobjedom. Ako se kandidira za svjetskog predsjednika, možda opet bude izabran. Naravno da su male šanse da se to dogodi, ali takve špekulacije pokazuju da svjetska država u konačnici nije nemoguća.
ZIMSKE VREĆE ZA DJEČJA KOLICA – PREDNOSTI I FUNKCIONALNOST
Zimske vreće za dječja kolica spadaju u opremu za kolica i nekada ih je potrebno koristiti zimi kada imate potrebe koristiti kolica u hladnijem dobu godine.
Naboji odabir je kupiti vreću univerzalne veličine, jer ta odgovara velikom broju dječjih kolica.
Osim što bebu ne trebate oblačiti u više slojeva odjeće, manje vremena ćete trošiti na odijevanje ili presvlačenje.
Sa zimskom vrećom možete zaboraviti i na popravljanje ili zaglavljivanje deke, jer uz zimsku vreću deka vam nije potrebna, a vreću dijete ne može izgurati sa sebe, što je jedna dobra prednost. Ako je vašem mališanu prevruće u vreći, samo malo otvorite bočni patentni zatvarač.
Na što trebate pripaziti prilikom kupovine vreće
Najviše pažnje trebate obratiti na samu veličinu vreće.
Zatim tu je još:
• prilagodba vreće za kolica
• veličini bebe
• vrsti nastavaka
• materijalu
• model i boje
Funkcionalnost zimske vreće
S obzirom da postoje klasična kolica, 2 u 1 kolica, ili 3 u 1 kolica dobro je da vreća odgovara i auto sjedalici ili košari.
Takva vreća štiti od vjetra, vlage ili propuha koji može biti koban za malu bebu.
Kada kupujete jednu takvu vreću, pogledajte od kakvog je materijala napravljena i kakva je kvaliteta izrade. Ne želite baš da potrošite dodatno novac, a vreća se u kratkom vremenu počne raspadati po šavovima.
Unutrašnjost vreće je najčešće ispunjena nekim toplim materijalom. To će biti najčešće topli flis, a izvana je može biti premazana organskim bioničkim premazom koji štiti od vlage.
Dobro je da se vreća zatvara cijelom duljinom uz pomoć bočnog patentnog zatvarača, što olakšava pristup bebi i lakše se zakopčava ili otkopčava dok je dijete cijelo vrijeme pokriveno. Isto tako ako bebi postane prevruće u vreći da možete lagano otvoriti bočni zatvarač.
Vreće znaju biti moderno napravljene, pa još imaju i kapuljaču koja po rubovima ima ušiveno umjetno krzno.
Na kraju, ne zaboravite podlogu za kolica.
DALMATINSKA VINSKA CESTA
Posjetiti drugi po veličini hrvatski poluotok, poluotok Pelješac, a ne vidjeti pelješke vinograde i nepcima ne priuštiti zadovoljstvo kušanja vrhunskih vina jednostavno je nemoguće. Škrta zemlja i mukotrpan rad vrijednih pelješčana proizveli su čuvena vina koja su ime Pelješac učinila poznatim u svijetu. Na poluotoku Pelješcu, u južnoj Dalmaciji, pripremaju se novi projekti koji će značajno obogatiti turističku ponudu regije ali i cijele Hrvatske – uređenje te turistička valorizacija povijesne Napoleonove ceste te otvaranje muzeja vina. Oba projekta je podržalo Ministarstvo turizma Republike Hrvatske. Iako još nije posve sigurno hoće li ih turisti vidjeti već sljedeće godine, već se sada zna da će se zahvaljujući ovim projektima od zaborava sačuvati prošlost i tradicija ovoga kraja. Muzej vina tek je jedna od atrakcija koja bi trebala privući turiste. Naime, u turističkom kompleksu bi se uz uljaru i vinariju te nekadašnje načine proizvodnje vina i ulja predstavila zbirka pisanih materijala i predmeta i iz antičkog doba pa bi ovaj muzej gostima omogućio da sagledaju život i dio običaja na Pelješcu tokom više stoljeća pa i tisućljeća.
Napoleonova cesta, izgrađena prije dva stoljeća, prolazi najljepšim dijelovima Pelješca a uz nju se nalazi i više spomenika nulte kategorije što svakako dodatno povećava njezinu turističku vrijednost. Na potezu od Stona, kojeg mnogi zovu malim Dubrovnikom do Ponikava pa iznad planine Sveti Ilija (961 metar) te dalje poluotokom, cesta je u dobrom dijelu sačuvana što olakšava njezinu turističku valorizaciju. Nastavak projekta očekuje se prema Dubrovniku, Neretvi i Splitu. Inače, poluotok Pelješac, smješten na hrvatskom jugu, drugi je po veličini hrvatski poluotok, odmah iza Istre na sjevernom Jadranu. Obrastao zimzelenom vegetacijom te mediteranskim biljem, ovaj je kraj stoljećima poznat po vinogradarstvu, maslinarstvu te uzgoju voća i povrća. Zahvaljujući iznimno lijepoj prirodi, blizini Dubrovnika i otoka Korčule poluotok Pelješac je turistički vrlo atraktivan. Najvažnije turističko središte je Orebić poznat po bogatoj turističkoj ponudi te kao trajektna luka kojom je obližnji otok Korčula najkraće povezan s kopnom.
Dingač- vrhunsko crno vino koje svojom kvalitetom par excellence predstavlja sam vrh Hrvatskih crvenih vina, zaštićeno je 1961 godine u Ženevi međunarodnim konvencijama. Južne strmine kamenih lokaliteta Dingač na poluotoku Pelješac, dom su autohtonoj sorti plavac mali, koja ovdje izrađa vrhunskom kvalitetom. Pejzaž kojeg karakterizira izrazita osunčanost i odsjaji nepreglednih morskih površina, nadopunjuje se s idealnim klimatskim okružjem, koje sorti plavac mali daje ovdje doista iznimna obilježja. Ovo je vrhunsko vino ekološki posve zdrav proizvod. Površine pod Dingačem strogo su ograničene, a berba se obavlja ručno. Vino je tamno rubinske boje, vrlo izraženo raskošnog bukea protkana finom aromom sorte plavac mali. Dingač se odlikuje punoćom okusa, laganog trpkog a opet skladnog, koji se dugo zadržava u ustima. Ovo vrhunsko dalmatinsko crveno vino idealno će se slagati s ukusnim jelima od tamnog mesa ili ponajboljom ribom. Poslužuje se čisto i rashlađeno do temperature od 18ºc. Sadržava 13-14%vol.alkohola
Postup– takoder vrhunsko crno vino. Na južnoj strani Pelješca, nedaleko od staništa Dingač, između Mokala i Trstenika, smjestio se lokalitet Postup, dakako, škrta kraška zemlja, koliko uzima na količini prinosa toliko i još više vrača kakvoćom suncem nadojenih grozdova plavca malog. Postup je tamne rubinske boje, pun, skladan, s novom trpkosti u ukusu koji ublažuje sadržaj šećera. Ovo teško vino zaslužuje da odleži u teškim hrastovim bačvama i prikladno je za arhiviranje. Postup je za razliku od Dingača pomalo blažih sastojaka, iako jačih od drugih plavaca. Ovo vino puna okusa izvrsno će pristajati uz jela od tamnih mesa, divljač, pečenu plavu ribu ili lignje. Postup će osobito zaiskriti u čašama, rashlađen na temperaturi od 16 do 18ºc. Sadržava 13-14% vol. alkohola. Plavac mali- autohtona sorta Dalmacije, ali ako se uzme u obzir najjužniji položaj, a to je svakako Pelješac, onda je ovo vino toplo, puno, finog i raskošnog okusa. Plavac Mali je tamno rubinsko crvene boje, raskošnog bukea, s izraženom specifičnom aromom. Obzirom da je ovo suho vino, godi uz prženu ribu, posebno lignje, bogate rižote, meso na žaru i sva druga jela. Sadrži 12 % vol. alkohola i 5-6 g/l.
Otok Brač
Najimpresivniji vinogradi otoka Brača su na njegovim južnim padinama poviše Bola. Vinogradi su ovdje našli utočište na kosim, malim poljima i terasama, a dio njih utisnut je između litica koje se strmo spuštaju prema prelijepim plažama. Zbog strmosti vinogradi su savršeno položeni prema suncu. Gledajući strme vinograde iz turističkog središta Bola, uz čašu tamnocrvenog, gustog plavca ugodne trpkosti i posebnog bukea, može se uživati u otočnim specijalitetima. Vrhunsko vino dobiveno od grožđa s ovih položaja puni u boce PZ Bol, Hrvoje Baković i Jakov Carević.
Kvalitetno tlo i blagotvorno dalmatinsko sunce omogućili su vinovoj lozi rađanje bogatih grozdova od kojih se tradicionalno proizvode najznamenitija hrvatska crna vina porijeklom s pelješkog poluotoka: “Dingač”, “Postup”, “Plavac” i “Pelješac”.
Otok Hvar
Otok Hvar izvrstan je za uzgoj vinove loze zbog klimatskih uvjeta koje obilježava blaga mediteranska klima s najvećom insolencijom u Hrvatskoj od 2697 sunčanih sati u godini. Hvarsko se vinogradarstvo po sastavu tla i sortama može podijeliti na dva različita dijela: vinogradarstvo na južnim padinama otoka i u starogradskojelšanskom polju. Šetnja među lozom u polju vraća u prošlost, jer su ovdje prve vinograde podigli, u godinama prije Krista, stanovnici grčkog naselja Faros, čiji se ostaci nalaze na rubu polja. Danas tu prevladavaju izvorne bijele sorte: bogdanuša, cetinka, mekuja i dr. koje su rijetko zastupljene u drugim područjima, te maraština, trbljan i dr. Prema predaji, vino bogdanuša (puni ga u boce Dalmacijavino Hvarske vinarije Starigrad i Plančić Svirče) zbog iznimne kakvoće pilo se za vjerskih blagdana, pa u tome treba tražiti korijene naziva ove sorte grožđa. Vino dobiveno od ove sorte grožđa zelenkastožute je boje, puno, skladno, s okusom ugodne lagane gorčine.
Vino od grožđa maraštine svojstvene je žute do zlatnožute boje, fine arome, punog i veoma skladnog okusa. Potpuno su različite, mnogo surovije i slikovitije vinogradarske površine s južne strane otoka. Do njih se stiže iz polja jedino uskim tunelom probijenim pokraj vinograda u mjestu Pitve. Da bi se potpuno doživio ovaj vinogradarski raj, treba ga pogledati s mora, jer se krševitom kosom vinogradi strmoglavo obrušavaju prema moru. Do mnogih vinograda teško je i doći, a kamoli ih ručno obrađivati, što je ovdje jedino moguće. Ove surove položaje oplemenjuju i uokviruju slikovita mjesta Ivan Dolac i Sveta Nedjelja u kojima se može uživati u rubincrvenom, vatrenom plavcu, harmoničkog okusa s laganom dozom gorčine. Vrhunsko vino dobiveno od grožđa s ovih položaja puni u boce Dalmacijavino Hvarske vinarije pod nazivom Faros, Zlatan Plenković pod etiketom Zlatan plavac i PZ Svirče kao Ivan Dolac. Na južnoj strani otoka, ali zapadnije, mjesto je Milna, vinogradarska oaza bijelih sorata grožđa, od kojih ima najviše maraštine i trbljana (puni ih u boce Luviji-Bracanović i A. Tudor).
I najveće mjesto na otoku, grad Hvar, smjestio se na rubu bisernih vinograda. U gradu je atrakcija i umjetnička slika koja prikazuje vrčeve i čaše s tamnim, crnim vinom, koji kod promatrača stvara dojam da je nepoznati majstor bio nadahnut baš vinima proizvedenim od grožđa iz hvarskih vinograda. Pakleni otoci Na Paklenim otocima rasutim po moru nasuprot gradu Hvaru novi su nasadi vinove loze pošip (vino puni u boce Luviji-Bracanović). Tako je i ovaj prirodni biser dobio vinogradarsko »bogatstvo«. Dalje na pučini, kao odvučeni usamljeni brod koji prkosi vjetrovima i valovima, smjestio se otok Vis. Mnogobrojni arheološki nalazi dokazuju da se ovdje loza kontinuirano uzgajala više od 2000 godina. Na Visu su vinogradi raspršeni po cijelom otoku. Ima ih na strmim padinama prema mjestu Komiži, ali i u polju na nekadašnjem ratnom aerodromu. Na otoku su zastupljenije bijele sorte od kojih najviše ima trbljana, vugave, kurtelaške, maraštine i dr. Prema nekim mišljenjima, najstarija sorta na ovom području je vugava koja navodno vuče korijene još iz vremena grčke kolonizacije, prije Krista, kada se ta loza uzgajala na istim površinama. Vugava ili bugava, kako je naziva lokalno stanovništvo, vinogradarski je simbol otoka Visa.
Odlikuje se upečatljivom zlatnožutom bojom, posebnom aromom sorte, a po mnogima ima raskošni medni okus i punoću. Zato se za nju često kaže da se više jede nego pije. Vugavu se može posebno osjetiti kada ujesen započne jematva u Visu i Komiži te se otvore konobe i iznesu bačve. Tada zamiriš u cijela mjesta osebujnim mirisom, označavajući novu berbu i novi život vugave. Vugava je ranodozrijevajuća sorta pa najčešće s njezinim branjem počinje berba u Dalmaciji. Ovo vino proizvodi više proizvođača otoka Visa (PZ Podšpilje, Lipanović, Sviličić i dr.) pod raznim etiketama. Od crnih sorata na otoku Visu najzastupljeniji je plavac mali (puni ga u boce Vinogradar, PZ Vis, Poduje i dr.).
Otok Biševo
Poseban je ugođaj posjet ekološki potpuno očuvanom otoku Biševo (3 n.m. jugozapadno od otoka Visa), koji je poznat po prirodnom fenomenu Modroj špilji. Biševo po mnogima predstavlja vinogradarski raj. Najviše je vinograda u pjeskovitim poljima u središtu otoka, međutim kvalitetniji su vinogradi na padinama prema moru. Tu raste isključivo loza sorte plavac mali. Kao i na otocima Hvaru, Braču i Visu i ovdje je plavac vrlo bogatog ekstrakta tamne rubin boje, puna okusa, visokog postotka alkohola s izrazitom aromom koju karakterizira lagana gorčina i raskošni buke. Vrhunsko vino dobiveno od grožđa s ovih položaja proizvodi PZ Komiža.
ARGENTINA – NASMIJANA, PRIČLJIVA I RAZNOLIKA
Usta razvučenih u osmijeh od uha do uha i očiju koje kao da govore “ajde, uzmi, ja sam skuhao i odlično je”, pred još usnula lica gurnuo nam je poslužavnik s kojeg se širio miris kave i čaja. Bio je to prvi susret s pravom Južnom Amerikom, nakon slijetanja aviona u Buenos Aires i brzinskog prolaza kroz grad do autobusnog kolodvora.
Čari vožnje autobusom
Bio je to prvi susret s pravom Južnom Amerikom, nakon slijetanja aviona u Buenos Aires i brzinskog prolaza kroz grad do autobusnog kolodvora. Slijedila je sedamnaestosatna vožnja do mjesta Puerto Iguazú u blizini slapova Iguazú, a okrjepa s kavom i čajem stigla je od stjuarda u autobusu kao dobro jutro. Autobusi na duže relacije, naime, uz vozača imaju i, nazovimo ga, stjuarda koji priprema kavu i čaj, poslužuje jelo spakirano poput onog u avionima, a prije spavanja donosi deke. Autobusi, naime, imaju prirodnu ventilaciju koja do izražaja dolazi pred večer i traje dok sunce ne zagrije zemlju. Isprva mislite da je vozač zabunom uključio hlađenje, pa ga upozoravate na zabunu. No, nakon njegovog upitno-začuđenog pogleda saznajete da hlađenja nema, radi se o rupama na autobusu.
Vozimo se od Buenos Airesa prema sjeveru. Prolazimo kroz zemlju gauča – goniča stoke. Kilometrima se pružaju nepregledni pašnjaci na kojima pasu krave i konji. Monotoniju »remete« pokoji šumarak, ranč i skupine gaučosa s pončima i šeširima na konjima. Približavajući se Iguazú slapovima vegetacija je sve bujnija, a vlaga u zraku sve viša. Pašnjake zamjenjuju bambusi, raznovrsno grmlje i drveće kroz koje se probijaju palme stremeći prema nebu. Iako je zima, drveće i grmlje je u cvatu. Zemlja je crvena, poput one u crvenoj Istri.
U sedam u jutro, začudo po voznom redu, dolazimo u Puerto Iguazú gdje nas je dočekala treća sudionica našeg puta. Na kolodvorčiću uobičajen kolodvorski natpis za ovaj kontinent – »no orinar«, u prijevodu ne mokriti. Ponekad ne funkcionira bez obzira na veličinu i čitkost.
Čamcem u slapove
Puerto Iguazú zgodan je gradić s malim kućama i bujnim zelenilom. S jedne je strane turističko polazište za slapove, a s druge koridor za šverc droge, oružja, novca i trgovine ljudima budući je kraj tromeđe Argentine, Brazila i Paragvaja. Smještamo se u kućicu obraslu bujnim zelenilom u kojoj uz jako simpatičnu obitelj živi jedan pas, sedam mačaka koje vam se noću ušuljaju u sobu i majmunica koja jede s priborom za jelo, u WC školjku pušta vodu nakon nužde, uključuje mašinu za pranje rublja i još štošta. Održavanje i veliko pospremanje ovdje, kao i u ostatku ove Amerike, ne poznaju, a četka za WC bila bi inovacija broj jedan. Do Iguazú slapova koji se najvećim dijelom prostiru u Argentini, a manjim dijelom u Brazilu i Paragvaju ima još nekih 45 minuta vožnje lokalnim autobusićem. To je jedini nacionalni park u sjevernoj Argentini, za ostatak zemlje ne znam, sa službenim ulazom, vlakićem koji vozi kroz dio parka te uređenim stazama-mostićima preko vode.
Po kapljicama i vlažnoj maglici u zraku naslućujemo da smo blizu slapova. Buka je sve glasnija, a onda pogled na zapjenjenu, bijelu masu vode koja se ruši u ponor. Dno se ne vidi, samo vodena maglica i kapljice koje se zrcale u dugi. A onda čamcem uronite u tu snagu i ostajete bez daha. I ništa na vama više nije suho. Prvi Europljanin koji je vidio slapove bio je Álvar Núńez Cabeza de Vaca, a bilo je to 1541. godine. Za Guarani Indijance koji žive u toj regiji i njihove pretke slapovi su tisućama godina bili izvor legendi. Prema njihovom vjerovanju slapovi su nastali kada je indijanski ratnik Caroba pokušao rijekom u kanuu pobjeći sa svojom voljenom djevojkom Naipur. Djevojka je bila ljubavnica šumskog boga kojeg je njen bijeg razljutio, pa je uzrokovao urušavanje riječnog korita stvorivši tako čitav niz slapova. Naipur je pala niz slapove pretvorivši se u stijenu, a Caroba se pretvorio u drvo koje se nadvilo nad njegovom okamenjenoj ljubavi.
Zemlja Indijanaca
Park se prostire na 55.000 hektara, a slapovi se protežu u dužini od dva kilometra. Park obiluje florom i faunom. U bambusima i drveću obitavaju majmuni, tukani, žuto-crne ptice s perjanicama na glavi, te crne ptičurine nalik puranima. Rakuni švrljaju po grmlju neprestano u potrazi za hranom. Stavite li ruksak na pod obavezno će ga doći pomirisati ne bi li ušićarili koji komadić. Mnoštvo leptira u zraku. Od velikih sisavaca, s kojima se nismo susreli, tamo žive pume, jaguari i tapiri.
Iz Puerto Iguazúa otišli smo u šest sati u jutro. Ispratila nas je majmunica jer za ljude je to još jako rano, ako baš nisu takve »sreće« kao vozači autobusa. Slijedio je put prema sjeveru Argentine u pokrajinu i njen glavni grad, Saltu. Sjever Argentine i samim je Argentincima egzotičan i drugačiji od ostatka zemlje. To je brdoviti kraj, u kojem još žive Indijanci. Ima nekoliko plemena koja još pokušavaju donekle živjeti nekadašnjim životom, u i s prirodom. No, to im teško uspijeva, pa se bore s glađu i drugim oblicima »civilizacije«.
Ulice Salte pune su školaraca u uniformama plavo-bijele boje i male djece koje ima puno u cijeloj Južnoj Americi. Gladan ne možeš ostati jer su na svakom koraku ulični prodavači koji nude ušećerene jabuke, krafne punjene kremom, pržene pogačice i drugo. Tržnica pak mami narančastim bundevama, raznim začinima i vrstama krumpira. Privukla nas je i tržnica s rukotvorinama – tapiserijama, predmetima od drva i drugih prirodnih materijala te odjećom od vune alpake i ljame. Život se nastavlja i noću. U jednoj podužoj ulici restoran je do restorana. U svakom živa južno-američka glazba, a u pojedinim i plesači u saltenjskim nošnjama. Nije obavezno da pijete ili jedete, možete jednostavno ući, sjesti i slušati.
Špilje, raznobojne stijene, lisice, kondori….
Nakon nekoliko dana boravka u Salti krenuli smo u Ande. Kretali smo se prostorom Nacionalnog parka Los cardones (NP Kaktusa) unutar kojeg je i Valle encantado (Očaravajuća dolina). Da smo u Nacionalnom parku saznali smo od prijatelja iz Salte koji nam je bio vodič, jer oznaka nema. Park je dobio ime po vrsti kaktusa Trichocereus pasacana, poznatijeg pod imenom cardón. Na mnoštvo kaktusa razbacanih na crvenoj zemlji naišli smo drugi dan planinarenja. Kaktusi su dugo služili kao građevinski materijal za izgradnju vrata, prozorskih okvira i stropnih greda. Crkvice po selima od kaktusovog drveta imaju krovove, klupe, vrata. Očaravajuća dolina zadivljuje zanimljivim formacijama crvenkasto, ružičasto, zelenkastih stijena, malim špiljicama u kojima smo spavali te špiljskim indijanskim crtežima. Crteži su bijele, crvene i crne boje, a prikazuju ljame, vikunje i neke neidentificirane oblike za koje pretpostavljaju da su svemirski brodovi. Crteži koza ukazuju da su nastali nakon dolaska Španjolaca-kolonizatora jer su oni u Južnu Ameriku doveli koze. U tom prostranstvu, na visinama od preko 3000 metara nadmorske visine susreli smo se s krdom divljih konja, lisicom, a najimpresivniji je bio susret s kondorima. Popevši se na vrh litice i hodajući njenim rubom bili smo tik uz kondore. Velike smeđe i crne ptičurine s bijelim okovratnikom. Nije se činilo da im smetamo, mirno su jedrili na vjetru uz samu liticu. S planinskog vrha Toreon puca pogled na cijelu dolinu kroz koju smo se dijelom kretali i po nekadašnjem Inka putu. On se prepoznaje jer nije potpuno prirodan već su Inke na pojedinim mjestima, radi lakšeg prolaza, radili kamene stepenice i ograde. Inka carstvo protezalo se na oko 5000 kilometara u dužini sjever-jug. A svi putovi, pa tako i ovaj, vodili su u Cusco (Peru), središte Inka carstva.
Noćna kontrola
Još sjevernije prostire se planina sedam boja u podnožju koje je selo Pulmamarka. Boje na planini toliko su intenzivne i u cik-cak linijama, prateći slojeve, jasno odvojene jedna od druge. A boje su crveno-smeđa, bijela, crveno-ljubičasta, zelena, ružičasta, smečkasto-žuta… Teško za povjerovati.
Na povratku, u jednom zaseoku naišli smo na zanimljiv kokošinjac. Na grane suhog drveta, s prislonjenim lojtricama do prvih grana, rasporedile su se kokoši. U susjednom selu televizor su iznijeli u dvorište, a po mjestima pločnici su okupljališta stanovnika. Nakon Argentine čekala nas je pustinja Atacama u Čileu sa svojim gejzirima na 4000 metara nadmorske visine, Mjesečevom dolinom i Dolinom smrti, krajolicima prekrivenim solju s jezerima na kojima obitavaju flamingosi. Ali o tome drugom prilikom. A za kraj evo još jedne dogodovštine iz Argentine. Noć, tri sata u jutro, snop svjetla ručne svjetiljke uperen kroz prozorsko staklo, komešanje, paljenje svjetla u autobusu i pozivi na izlazak sa svim stvarima. Iz bunkera autobusa trebalo je izvaditi i veliku prtljagu pa čekati hoće li vas pregledati. Zaustavila nas je, naime, policijska ili vojna kontrola zbog šverca droge. Takve kontrole puno su učestalije i strože u Čileu. Zato vas dobronamjerni upozoravaju da ne uzimate ničije stvari na čuvanje pod izgovorom da oni nemaju mjesta ispod ili iznad svog sjedala.
BRAZIL, BRAZIL
Ta najveća zemlja Južne Amerike nudi puno više od tropskog raja sa atraktivnih turističkih plakata. Kada se tome pridoda i srdačnost, otvorenost i susretljivost stanovnika, Brazil nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Zbog svoje rasne i kulturne raznolikosti mnogi najzanimljivijim dijelom Brazila smatraju sjeveroistočnu regiju. Mješavina indijanske, crnačke i bijelačke tradicije rezultirala je jedinstvenom civilizacijom specifičnom po šarenilu boja, plesa, muzike i arhitekture. Najstarija država te regije i Brazila općenito je Bahia, u koju su Portugalci sa svojim brodovima prvi put pristali na samom početku 16. stoljeća i sagradili Salvador de Bahia, glavni grad države, ujedno i najvažniji centar čitavog prekomorskog carstva u narednih 300-tinjak godina. Salvador je ujedno bio i prva prijestolnica Brazila, sve do 1763. kada je tu funkciju preuzeo Rio de Janeiro.
Crni robovi koji su dovedeni iz Afrike tijekom 17., 18. i gotovo cijelog 19. stoljeća, vrlo su brzo počeli sačinjavati čak polovinu ondašnjeg stanovništva i njihova kultura se toliko duboko ukorijenila u tom dijelu zemlje da se Bahia danas naziva “Afričkim srcem Brazila”. Taj se utjecaj najbolje može vidjeti u povijesnom centru Salvadora, grada muzike i plesa, koji mještani nazivaju Gradom sreće. Šarena kolonijalna arhitektura, glasna muzika na ulicama i brazilske žene odjevene u tradicionalne nošnje, vjerno dočaravaju Brazil kakav je bio u svojim počecima. Afrički običaji očuvani su do te mjere da se još uvijek prakticiraju obredi afričko-brazilskih kultova poput Candomblea, najortodoksnijeg od kultova donešenih iz Afrike. Candomble je zapravo ples koji se izvodi u čast bogovima, popraćen ritmom bubnjeva i za vrijeme plesanja sudionici obično padaju u trans. Zbog šarenila odjeće, dinamičnog ritma i specifičnog plesa, Candomble je ujedno i jedna od najvećih turističkih atrakcija Bahije. Ta država ima i preko tisuću kilometara pješčanih plaža, nekoliko egzotičnih otoka i veličanstven nacionalni park koji se proteže duboko u unutrašnjost.
Autentična indijanska sela
Uz obalu, u blizini mjesta gdje su Portugalci prvi put kročili na južnoameričko tlo, nalazi se i rezervat Pataxo Indijanaca, u sklopu kojeg se nalazi rijetko autentično indijansko selo otvoreno za turiste. Iako se iz većina kuća mogu čuti zvuci s glazbenih linija i televizora sa satelitskim antenama, tamošnji Indijanci zadržali su autentičan način života. Žive uglavnom od poljoprivrede te od prodaje nakita koji izrađuju od raznih sjemenki. Ugllavnom su katoličke vjeroispovijesti iako postoji i nekoliko evangelističkih obitelji za koje je u selu napravljena evangelistička crkva. Selom upravlja poglavica kojeg stanovnici biraju glasovanjem od stanovnika. Da je vrlo unosno i dobro biti poglavica govori činjenica da „glavni u selu“ ima godišnji odmor u trajanju od šest mjeseci i živi izvan sela kako ga stanovnici ne bi gnjavili za svaku sitnicu.
Nešto sasvim drukčije od šarene Bahije nudi krajnji sjever zemlje, na kojem se prostire najveća svjetska tropska šuma Amazona kroz koju protječe istoimena najveća svjetska rijeka. Područje, još uvijek do kraja neistraženog najraznovrsnijeg ekosistema na svijetu, nudi turistima pravi doživljaj vlažne džungle tijekom vožnje rijekom i njenim rukavcima, pecanje pirana, noćni lov na krokodile te noćenje u selima na obali u kojima žive djelomično civilizirani Indijanci treće ili četvrte generacije. Posjeti selima izvornih Yanomami i Tikuna Indijanaca, najvećih indijanskih plemena sjevernog Brazila koja se nalaze duboko u unutrašnjosti, strogo su zabranjeni. Razlog tome najviše je opasnost od širenja zaraznih bolesti koje su za te izolirane Indijance još uvijek pogubne.
Kako preživjeti u Amazoni
Za avanturiste postoje i aranžmani u kojima nakon sedmodnevnog “tečaja preživljavanja” uz vodiča, turisti pokušavaju jedan dan sami opstati u džungli.
Južna obala slovi kao surferski raj, brojni nacionalni parkovi imaju odlične terene za planinarenje, sportsko penjanje i paragliding, a u zapadnom dijelu unutrašnjosti može se boraviti na nekom od rančeva najvećeg svjetskog močvarnog područja Pantanala, po raznolikosti flore i faune sličnog Amazoni. U svakom slučaju, za svakoga po nešto.
Za ljubitelje hedonizma, karnevala, kilometarskih pješčanih plaža, muzike, plesa i tropskog voća putovanje po Brazilu često počinje i završava u Riju de Janeiru. No, ta najveća zemlja Južne Amerike nudi puno više od tropskog raja sa atraktivnih turističkih plakata. Kada se tome pridoda i srdačnost, otvorenost i susretljivost stanovnika, Brazil nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Velik gotovo kao čitav europski kontinent, nudi ogromne zemljopisne raznolikosti. Dok je sjeveroistočna regija karakteristična po vječnom ljetu, u zimskom se razdoblju u južnim dijelovima uz argentinsku granicu može i skijati. Velike promjene temperature karakteristične su samo za jug zemlje, tako da se po ostalim dijelovima može nesmetano putovati tijekom cijele godine. Najatraktivnije razdoblje ipak je ljeto koje traje od prosinca do veljače i čiji se kraj svečano obilježava ludim karnevalskim svečanostima diljem zemlje. Brazil je kao stvoren za početnu bazu iz koje se mogu posjetiti i druge zemlje Južne Amerike jer graniči sa većinom zemalja na kontinentu, osim sa Ekvadorom i Čileom. No, kako ga zbog njegove veličine nije moguće cijelog upoznati u periodu kraćem od dva do tri mjeseca, putovanje još i po susjednim zemljama dolazi u obzir samo sretnim pojedincima nesputanim financijskim i vremenskim faktorima. Ostali se najčešće moraju opredijeliti za jednu regiju, državu ili grad, ovisno o željama i mogućnostima.
Još jedno od najvećih brazilskih prirodnih čuda su slapovi Iguazu. Viši od Niagarinih i širi od Viktorijinih, smatraju se najljepšim slapovima na svijetu. Budući da ih Brazil dijeli s još dviju država, Argentinom i Paragvajem, za prelazak na argentinsku stranu istoimenog nacionalnog parka potrebna je putovnica.
Omiljeni sport u Copacabani – promatranje
Najpoznatija plaža Rija de Janeira nije uzalud opjevana u tolikim pjesmama. Iako se estetski može sakriti pred mnogim plažama hrvatske obale, boravak na njoj poseban je doživljaj. Obzirom da nemilosrdni oceanski valovi ne dopuštaju brčkanje u moru, Brazilci su zabavu prebacili na pijesak. Nogomet ili samo dodavanje loptom, teretane na otvorenom i prodavači koji nude svakakve vrste hrane, pića i suvenira neiscrpan su izvor zabave. Najomiljeniji sport većini je ipak promatranje. Poznati po ljepoti i raznim bikinijima, Brazilci su melem za oči za pripadnike oba spola. Čudno je, međutim, da je kraj toliko malih bikinija, kupanje u toplesu strogo zabranjeno.
Postoji razlog zašto je Copacabana vrlo ozloglašeno mjesto noću. Iako se nalazi samo nekoliko metara od osvijetljene i noću vrlo prometne avenije s nizom kafića, restorana i klubova, noćna šetnja po toj plaži idealna je za kradljivce novčanika, satova i nakita nevinih i neupućenih turista.
SARAJEVO – METROPOLA USRED DINARIDA
Na križanju puteva, u srcu Bosne i Hercegovine, na rijeci Miljacki smjestilo se Sarajevo. Grad koji nijednog putnika ne ostavlja ravnodušnim, grad koji osvaja i rijetko koga odbija, jedinstven na svijetu upravo zbog spoja različitih kultura i religija koje su donedavno skladno živjele.
Na križanju puteva, u srcu Bosne i Hercegovine, na rijeci Miljacki smjestilo se Sarajevo. Grad koji nijednog putnika ne ostavlja ravnodušnim, grad koji osvaja i rijetko koga odbija, jedinstven na svijetu upravo zbog spoja različitih kultura i religija koje su donedavno skladno živjele. Stravičam rat prije desetak godina pretvorio je gotovo najmiroljubljiviji grad na svijetu u ratnu frontu, u simbol patnje i razaranja. Do današnjeg dana u riječi Sarajevo još negdje u pozadini odjekuju detonacije i zvuk sirena za uzbunu. I osam godina nakom ratnog sukoba Sarajevo još osjeća teške posljedice rata, polako se oporavlja i trudi sjetiti se umijeća zajedničkog suživota pripadnika različitih vjera koje opet mora naučiti.
Sarajevo, glavni grad Republike Bosne i Hercegovina danas ima nešto manje od 400.000 stanovnika, iako je taj broj prije rata bio dvostruko veći, a bio je to i jedan od najvećih gradova bivše Jugoslavije. Sarajevo je političko, administrativno i kulturno središte Bosne i Hercegovine koja se danas sastoji od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine te Republike Srpske.
Smješteno u kotlini, na 525 metara nadmorske visine, okružuju ga planine Grdonj, Orlić, Bistrik i Gradina, a u blizini su i Trebević, Igman, Jahorina i Bjelašnica. Grad se proteže u širinu i razvija se u smjeru istok-zapad, uglavnom prateći tok rijeke Miljacke u širem središtu grada. Umjerena kontinentalna klima s vrućim ljetima i oštrim zimama, kao i oktuženost planinama stvaraju od Sarajeva grad u kojem se dugo zadržava magla, naročito u zimskim mjesecima. Muslimani (ili Bošnjaci) čine gotovo 85 posto stanovništva grada, Srbi tek nešto više od pet posto, a procjenjuje se daje Hrvata u Sarajevu ostalo oko 20.000. Židova, četvrte i najmanje religijske i etničke zajednice na području Sarajeva, nimalo manje važne za identitet i prošlost grada, ima oko osam stotina.
Jedna od najvećih sarajevskih zanimljivosti i posebnosti ističe se u urbanom razvoju grada i naglim smjenama arhitektonskih stilova. Naime, kretanjem u smjeru istoka prema zapadu šetnja gradom postaje putovanje kroz vrijeme – put od davne prošlosti Turskog Carstva preko Austro-Ugarske Monarhije, sve do sivih građevina komunističke Jugoslavije i novih stambenih naselja suvremene Bosne i Hercegovine popraćenih mnoštvom ruševina koje podsjećaju na nezaobilazni dio sarajevske nedavne prošlosti – rat. Put od otomanske prošlosti počinje na poznatoj Baščaršiji, orijentalnorn urbanom kompleksu uskih uličica prepunih zanatskih i trgovačkih radnji, aščinica (tradicionalnih zalogajnica) s najpoznatijim sarajevskim džamijama sagrađenim od 15. do 19. stoljeća te Narodnom i sveučilišnom bibliotekom (ranije Vijećnicom) sagrađenom u neomaurskom stilu u zadnjem desetljeću 19. stoljeća pod vlašću Austro-Ugarske.
Potom se naglo, u doslovno jednom našem koraku, mijenja u tipičnu neoklasičnu arhitekturu austrougarskih četverokatnica koje se protežu u smjeru zapada, sve do četviti Marin Dvor nakon koje se nastavlja desetak kilometara novih stambenih naselja i industrijskih postrojenja omeđenih dvjema prometnicama i željezničkom prugom. U promjeru od samo 200 metara, u samom središtu grada, sagrađene su džamije, katolička katedrala, pravoslavna crkva i sinagoga.
Vrhbosna, turski šeher i – Europa
Sarajevo se prvi put spominje 1379. godine, i to kao širi prostor na području sadašnjega grada pod imenom Vrhbosna. Imenom “saraj ovasi” (što bi na arapskom značilo “sud u polju”) spominje se gotovo stotinu godina kasnije, 1477. godine, u spisima plemića Ajas-bega te 1507. godine prvi put na bosanskom jeziku u pismu čiji je autor bio Firuz-beg. Sarajevo se urbano počelo razvijati sredinom 15. stoljeća kada je turski plemić Isa-beg Isaković gradnjom brojnih vjerskih, kulturnih i javnih građevina osigurao utvrđivanje grada na obali Miljacke koji je nedugo potom postao glavni trgovački centar i križanje puteva, mjesto susreta kršćanstva, islama i judaizma. Princ Eugen Savojski je 1697. godine zapalio grad kako bi povratio austrijsku vlast u bitki s Turcima te je grad postao mjesto bitke izmedu dva velika carstva – Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva. Odlukom Berlinskog kongresa Bosna se 1878. našla pod upravom nove administracije. Tom razdoblju pripisuje se velik napredak i razvoj grada, industrijalizacija, uvođenje željezničke pruge (1882.) i tramvaja (1884. Sarajevo je dobilo tramvaj – prije Beča!) i gradnja novih gradskih četvrti na području zapadno od Baščaršije. Iako je Bosna imala izvjestan stupanj autonomije, godine 1908. i službeno ju je anektirala Austro-Ugarska. No, ime Sarajevo svijetom je prvi put snažno odjeknulo 28. lipnja 1914., nakon atentata na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda, događaja koji se smatra povodom Prvoga svjetskog rata. Vojvodu i njegovu suprugu ubio je u blizini Latinske ćuprije Gavrilo Princip, član organizacije Mlada Bosna koja je zastupala interese stvaranja velike Srbije. Nakon rata Sarajevo je postalo jedno od provincijskih središta nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi ga tijekom Drugoga svjetskog rata bila okupirala Nezavisna Država Hrvatska, kada je opljačkan, a njegovo stanovništvo desetkovano. Sarajevo je nakon rata postalo glavni grad Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine te je najveći zamah doživio početkom osamdesetih, uoči priprema za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Raspadom Jugoslavije i objavom nezavisnosti Sarajevo je ušlo u tragično ratno razdoblje čije se posljedice, pojačane tranzicijskim položajem, osjećaju i danas.
Dašak turskog orijenta u Europi
Da bismo vam približili Sarajevo, potrebno je krenuti od arhitekture, vizualnog identiteta grada i njegova urbanog razvoja pod utjecajem najrazličitijih uprava, kulturnih i religijskih utjecaja. Autentični i jedinstveni dio Sarajeva svakako je Baščaršija i stari grad koji ga okružuju i neodoljivo podsjećaju na orijentalnu atmosferu klasičnih turskih gradova. Sarajevo je u najužoj jezgri klasičan primjer otomanske gradnje, a dokumenti prvog urbanog planiranja potječu od već spomenutog prvog upravljača Isa-beg Isakovića koji se s pravom može smatrati njegovim osnivačom.
I danas se svaki posjetitelj, ako se nađe u nekoj od uskih baščaršijskih uličica, okružen ćilimima, mirisom tucane kafe i bakrenim posuđem, može osjećati kao da se vratio u Tursku prije nekoliko stoljeća. Sarajevo je uspjelo sačuvati autentični dio svojeg kultumog naslijeđa i nekoliko stotina godina turskog utjecaja koji je ostavio neizbrisiv trag. Turci su u Sarajevo, na područje tadašnje Vrhbosne, ušli još 1435. godine. U idućih nekoliko desetljeća gradski je namjesnik i plemić Isa-beg Isaković sagradio na prostoru mjesta Brodac, Kulliye džamiju u čast Meh-meda Osvajača. Potom je sagradio most preko Miljacke kako bi povezao Carevu džamiju s tržnicom na drugoj strani rijeke (današnja Baščaršija). Na torn su području sagrađene, u skladu s klasičnim turskim urbanim planiranjem, javne kuhinje (imareti) za putnike i trgovce, potom gostinjske kuće za njihov smještaj (konak-han), bolnica (darusifa), sveučilište (medresa), javne fontane (česme), koje su jedan od zaštitnih i prepoznatljivih znakova starog dijela Sarajeva. Mogu se prepoznati i u staroj lokalnoj narodnoj poslovici: “Bolje je sagraditi česmu nego džamiju”, ali i dobro poznatoj legendi koja kaže da “onaj koji popije vodu s baščaršijske česme nikad neće naći način da napusti Sarajevo”.
Uz brojne fontane, aščinice s tradicionalnom bosanskom kuhinjom i toplo gostoprimstvo, putnik namjernik u Sarajevu nikad nije mogao ostati žedan, gladan ili nezbrinut, iako je atmosfera u gradu bila toliko tolerantna da se, kako kažu stariji stanovnici, i na čaršiji moglo prespavati. Budući da je svaki gradski namjesnik gradio javnosti korisne sadržaje kako bi u grad privukao što više trgovaca i tako širio područje Baščaršije, stanovništvo se moralo seliti prema rubovima i širiti područje grada. Tako je do kraja 15. stoljeća Sarajevo imalo 16 džamija, dvije javne kuhinje, sveučilište, nekoliko osnovnih skola, četiri javne kupaonice i dva velika prenoćišta za trgovce. Sve sadržaje povezivale su uske uličice Baščaršije s mnoštvom zanatskih i trgovačkih radnji i brojnim fontanama (šadrvan) i sebiljima. Zanimljivoje da je Sarajevo sredinom 15. stoljeća već imalo svoj vodovod, s čim se može pohvaliti rijetko koji europski grad.
Urbani život podrazumijevao je odvojenost čaršije (gdje se posluje) od mahale (gdje se stanuje). Stanovništvo koje je okruživalo Baščaršiju bilo je koncentrirano oko svojih džamija i sastojalo se od malih, tihih, nezavisnih i samodostatnih “susjedstava” ili stambenih zona zvanih mahale koje su bile i prostomo i administrativno odvojene te od ulica, tj. sokaka. Unutar mahale svatko bi znao sve o svakome i strogo se držao vjerskih pravila. Život je bio podređen prvenstveno čovjeku. Mahale su se uglavnom nalazile na padinama iznad Baščaršije i bile sastavljene od pet do šest sokaka. Sokaci su dobivali imena po svojim vizualnim obilježjima ili poznatim ljudima koji su u njima živjeli, a mahale po upraviteljima (mesdžidima). Jedna od najstarijih ulica u Sarajevu, Logavin sokak, povezivala je čak četiri mahale. Naizgled nepovezane ulice pratile su odredeni urbani koncept koji je štitio privatnost i prema kojem izgled nije bio na prvom mjestu.
Fontane su bile najčešće mjesto susreta, ponajprije žena i djece koji su tu dolazili po vodu. Muškarci su se mogli okupljati na više mjesta u mahali, na čaršiji ili u kafani koje su bila mjesta od velikog društvenog značaja. Do početka Drugoga svjetskog rata u Sarajevu je ostalo čak osam mahala kafana, a 60-ih godina 20. stoljeća moglo ih se naći još samo u selima. Među najpoznatijim kafanama bile su Šabanova kafana i Babića bašta. U njima se kafa pila “lahko i sporo, s merakom, kako jedino i valja”. U urbanom području grada takve su kafane Sarajlije zamijenili čitaonicama ili vlastitim vrtovima. Sredinom 19. stoljeća Sarajevo je imalo čak 99 mahala, a svaka je imala svoj minaret. Taj se broj do današnjih dana više puta povećao pa grad danas vrvi stotinama džamija. Ipak, tihim mahalskim životom žive još samo djeca i starci.
Jedna od autentičnih gradskih četvrti sa strmim sokacima gdje je još moguće naići na prizore iz prošlih stoljeća zacijelo je Alifakovac, sagrađen na padinama ispod Židovskog groblja. Sokaci su sagrađeni u skladu sa sarajevskim nepisanim pravilima, sa širokim vidicima tako da nijedna kuća ne zaklanja vidik druge, u skladu s “komšijskom” brigom.
Sve sarajevske dzamije
Sarajevo je grad snažnih proturječnosti, grad razlika koje su stoljećima uspijevale skladno živjeti u istom gradu. Raznolikost tradicija, multikulturalnost, tolerantnost i kozmopolitski duh izražavaju se ponajprije u arhitekturi. Neporeciv turski i orijentalni utjecaj suočen sa židovskim sefardskim, hrvatskim katoličkim i srpskim pravoslavnim kulturnim naslijeđem stvaraju jedinstven amalgam kojemu je nemoguće odoljeti.
Jedna od najreprezentativnijih građevina u Sarajevu zacijelo je Careva džamija smještena na lijevoj strani Miljacke na čijem je mjestu stajala džamija koju je sagradio Isa-beg Isaković 1457. godine, a uz nju i sud (saraj) po kojem je Sarajevo i dobilo ime. Današnju je džamiju sagradio Sulejman Veličanstveni 1566. godine, a njezinu je nadogradnju financirao Fadil-paša Sefirović tijekom vladavine sultana Abdulmedžida. Treba istaknuti da je minaret te džamije oktogonalan i jedan od najljepših na području cijele BiH.
Jedna od najpoznatijih je i Gazi Husrev-begova džamija, smještena u samom srcu Baščaršije. Sagrađena je 1530. godine, a gradio ju je perzijski arhitekt Adzem Esir Ali, u svoje vrijeme najpoznatiji arhitekt u Turskom Carstvu. Džamija sa 45 metara visokim minaretom, poznatom fontanom, tornem sa satom (sahat kulom) i muslimanskom osnovnom školom potpuno dominira područjem baščaršijske tržnice.
Sahat kula sagrađena je kasnije, u 17. stoljeću odmah uz Gazi Husrev-begovu džamiju kako bi svi vjernici mogli na vrijeme obavljati molitve jer je u to vrijeme rijetko tko imao svoj sat.
Uz te dvije u užem središtu grada, postoji još nekoliko većih džamija kao što su Muslihudin Čekrečijeva, Baščaršijska, Ferhadija, Alipašina i Bijela džamija.
Na samom kraju Baščaršije je 1892. godine sagrađena jedna od najznačajnijih sarajevskih zgrada – Vijenica u neomaurskom stilu, i to u obliku trokuta. Kasnije je pretvorena u Narodnu i sveučilišnu biblioteku, a tijekom rata bila je izložena brojnim granatiranjima. Upravo se na prostoru Vijećnice, u neposrednoj blizini Baščaršije i Šeher Čehajine ćuprije, odvijala smjena dvaju carstava na području Sarajeva.
Katolici u Latinluku
U sarajevskoj latinskoj četvrti (Latinluk) još su u 17. stoljeću živjeli sarajevski katolici koji su se okupljali u crkvi koja je izgorjela 1697. godine. Najveći je dio hrvatskog stanovništva došao u grad tijekom 19. stoljeća, u vrijeme pobune bosanskih seljaka i austrougarskog preuzimanja uprave nad BiH. Tada je sagrađena i najpoznatija katolička crkva u Sarajevu. Katedrala je sagrađena 1889. godine, samo nekoliko stotina metara od baščaršijskih džamija i pravoslavne katedrale, u području grada kojim dominira austrougarski stil gradnje. Katedrala je sagrađena u žutom kamenu, s posebno izrađenim staklima u Innsbrucku i Beču, a ukrašavaju je slike Josipa Vollinija, Ivana Betizza te Alexandera Maximilliana Seitza i njegova sina Ludovica koji je oslikao osam cilindričnih portreta. S ulazne strane katedrale stoje dva crkvena tornja, a građevina može primiti oko 1200 ljudi. Osim franjevačkog samostana i crkve Sv. Ante Padovanskog na Bistriku te crkve Sv. Trojstva u Novom Sarajevu, jedna od najprepoznatljivijih katoličkih crkvi je i crkva Sv. Josipa na Marin Dvoru. Sagrađena je u neoromaničkom stilu i važno je arhitektonsko djelo u tom dijelu grada.
Osim stare pravoslavne crkve čiji se prvi pisani trag javlja u 16. stoljeću, a koja stoji nasuprot Baščaršiji, u središtu Sarajeva smještena je i pravoslavna katedrala Svete Majke Božje, sagrađena 1868. godine u neobaroknom stilu s elementima srpske bizantske arhitekture. Crkveni toranj sagradio je četiri godine kasnije makedonski arhitekt Andrija Damjanov, autor vojnih baraka za koje ga je nagradio sultan Abdul Aziz. Velikim migracijskim valom kršćana u 19. stoljeću je u Sarajevo stigao i novi koncept urbanog razdoblja. Novi stanovnici Sarajeva nisu poznavali sustav tihe mahale koja je odvajala stanovanje od trgovine. Veliki blokovi stanova s trgovinama ispod njih ispunili su novi dio grada koji se gradio zapadno od Baščaršije i uskoro su se pojavile razlike u vizijama urbanističkog razvoja grada. Sefardski Židovi, nezaobilazan dio sarajevskog identiteta i kultumog naslijeda, osuđivani su i protjerivani diljem Europe, a u Sarajevo su došli u 16. stoljeću iz smjera Španjolske, gdje su toplo dočekani te su se smjestili na području Velike avlije – u četvrti Sijavuš-paše.
Stari židovski hram sagrađen je 1581. godine, ali je dvaput gorio pa je nekoliko puta bio obnavljan. Godine 1821. sagrađena je nova židovska sinagoga, čija je glavna dvorana za molitvu bila prekrivena kupolom, a zidovi ukrašeni šarenim mramorom. Danas u njemu djeluje Bosanski kulturni centar. Ascenina sinagoga sagrađena je 1902. godine na lijevoj obali Miljacke. Židovi su sa sobom donijeli i jednu od najstarijih židovskih knjiga – Hagadu, iza koje stoji burna prošlost, a danas se čuva u sarajevskom Zemaljskom muzeju.
Stara arhitektura uz Miljacku
Kao važno trgovačko središte, Sarajevo je moralo brzo i udobno smjestiti brojne putnike koji su se našli u gradu. Gostoprimstvo, toplina i ljubaznost ubrzo su postali zaštitni znakovi grada koji je svoje putnike smještao u prenoćišta (hanovi) i odmarališta za karavane (karavansaraj) gdje su gosti mogli besplatno odsjesti tri dana.
U Sarajevu je tako 1878. bilo oko 50 prenoćišta, od kojih najstarije Kolobara seže još 1462. godinu, kada je moglo primiti 400 putnika i 35 konja. Potom je tu i Gazi Husrev-begov Taslihan, prvi put spomenut 1555. godine, čije se ruševine nalaze na području današnjeg i ništa manje poznatog hotela Europa. Među ostalim tu su bila i odmarališta Kemal-bega. Skender-paše, Besira, Despića i Morića. Obale rijeke Miljacke, koja dijeli dio grada, povezuje čak 13 mostova, od kojih je većina u početku bila drvena, ali su tijekom vremena zamijenjeni kamenim ili betlonskim. Jedan od naipoznatijih mostova zacijelo je Latinska ćuprija u čijoj je blizini ubijen vojvoda Ferdinand, potom Kozja ćuprija, Drvenija, Čobanija i Skenderija most koji je dizajnirao sam Eiffel – tvorac poznatog tornja u Parizu.
Kao posebnost grada zacijelo se mogu izdvojiti i primjeri autentične gradnje kuća te uređivanje nijhovih dvorišnih prostora, odnosno avlija. Kuća Alije Đerzeleza vrlo vjerojatno je i najstarija kuća u Sarajevu i pripada obitelji tzv. esnaflijskih kuća. Kuća je, kao i tipične turske kuće, podijeljena na muški (selamluk) i ženski dio (haremluk) te ima veliki vrt. Prizemni dio predviđen je za zimske mjesece, a prvi je kat funkcionalno podijeljen na dnevni boravak (divanhane), balkone (kamerije) i sobe (čardoke) te je namjenjen ljetnom razdoblju.
Svrsina kuća drugi je primjer klasičnog begovskog prostora za stanovanje, kuće s «orijentalnom dušom». Simbioza jasno podijeljenih prostornih cjelina – glavnog dijela kuće, ženskog i muških dijelova s posebnim dvorištima – čini tu kuću jedinstvenu u njezinoj 1jepoti, bogatstvu i funkcionalnosti. Sagrađena je u 18. stoljeću i danas je dodatak sarajevskom Gradskom muzeju te svjedoči o kvaliteti. praktičnosti i intimnosti nekadašnje kulture stanovanja u Sarajevu. Naime, bogatstvo bosanskih kuća izražavalo se u raznovrsnosti tkanina i ćilima, svilenih čaršava i jorgana. izrezbarenog drva, velikih ogledala te količini zlatnog i srebrnog posuđa, a ne toliko u količini namještaja jer se poštivala širina slobodnog prostora u kući.
Olimpijsko Sarajevo
No, vratimo se u nedavnu prošlost kada je Sarajevo pokazalo svoje novo, svježe i mlado lice. Naravno, riječ je o Olimpijadi 1984. godine. Za 14. zimske olimpijske igre Sarajevo se počelo pripremati već krajem 70-ih godina. Ulaganje u infrastrukturu, gradnju sportskih sadržaja u gradu i na okolnim planinama, pripremanje ugostiteljskih objekata, stvaralo je pretpostavke da grad otvorenih ruku prihvati olimpijski duh i tisuće gostiju. Godine 1984. Sarajevo je primilo rekordan broj gostiju do tada zabilježen u Zimskim olimpijskim igrama: oko 2500 sportaša i njihovih trenera iz 49 zemalja svijeta, gotovo 8000 novinara i više od pola milijuna gledatelja. Osim brojnih staza, spustova, skakaonica i klizališta, Sarajevo je dobilo desetke kilometara novih cesta na okolnim planinama, obnovljen je aerodrom i sagrađen elitni hotel Holiday Inn. Uoči i nakon Olimpijade, Sarajevo je doslovno cvjetalo, grad se ubrzao razvojem i privlačio mlade ljude.
Za Sarajevo su osamdesete bile zlatne godine. Gradila su se nova stambena naselja, uveden je trolejbus i sagrađen novi Zetra centar s mnogim sportskim sadržajima. Te je godine Sarajevo, njegujući olimpijski duh , pokazao svoju gostoljubivost i šarm, zauvijek ostajući sinonimom za prijateljstvo i mir koji je samo nekoliko godina kasnije narušen beskurpuloznim nasiljem.
I nakon Olimpijade, samo nekoliko godina poslije, riječ Sarajevo će se opet izgovarati na radiopostajama i televizijskim stanicama. No, ovaj put nesretnim povodom.
Grad pod nišanom
Sarajevo se u proljeće 1992. našlo pod opsadom i njegovim građanima nije dugo trebalo da shvate da su nekadašnji susjedi s kojim su ispijali kavu postali smrtni neprijatelji koji ih promatraju kroz nišan snajpera. Grad je postao epicentar destrukcije i meta nacionalne mržnje u gradu koji tako nešto do tad nije poznavao. Našao se okružen sa 260 tenkovskih cijevi, 120 prijetećih minobacača i mnoštvom snajpera koji nikog nisu štedjeli u ratu do istrebljenja. Snage bosanskih Srba potpomognute JNA opkolile su grad i zatražile njegovu predaju. Sarajevo, u koje se slilo muslimansko stanovništvo iz okolnih ruralnih krajeva, pružalo je otpor gotovo više od tisuću dana. Tih je dana odlazak po kruh, cigarete ili na tržnicu mogao značiti smrt. Dobri duh Sarajeva kao da je bio iščezao, a Olimpijada se činila kao tužan san. Grad je postao meta, logor.
Rezultat rata bilo je deset tisuća mrtvih i više od 500.000 ranjenih. Oko četvrt milijuna stanovnika Sarajeva, napustilo je grad. Škole, crkve i džamije popustile su pred brojnim granatama. Parkovi su postali groblja civila i branitelja Sarajeva. Svijet je godinama oklijevao da pomogne gradu koji mu je sredinom 80-ih ponudio najtoplije domaćinstvo. Osim zgrade “Oslobođenja”, kao jednog od brojnih simbola ratnih stradanja, ali i otpora, o ratnim teškoćama govori i sarajevski tunel koji je nedavno postao muzej. Naime, jedna od akcija građana blokiranog Sarajeva bila je sagraditi tunel ispod aerodroma pomoću kojeg bi se grad spojio sa slobodnim teritorijem. Iskapanje je počelo u zimu 1993. godine, a završilo je u ljetu iste godine, kada je grad dobio uski prolaz u svijet. Tunel je bio dug 800 metara, širok jedan te visok metar i pol, a koristio se samo noću. Tijekom jednog dana malim bi prolazom prolazilo oko 4000 ljudi i 20 tona raznog materijala, da bi se nešto kasnije dopremala i nafta, a potom pomoću ugrađenih kabela, omogućila struja i telefonske veze. Tunel je postao simbol otpora stanovnika koji vole svoj grad, otpora prema masovnoj destrukciji kojom je bio okružen. Grad je izdržao opsadu punih 1418 dana.
Oslobođenjem grada u drugoj polovici 1995. godine počinje dugo i bolno otklanjanje ratnih posljedica. Grad u kojem je bilo smrvljeno sve osim otpora i inata morao se obnoviti, a njegovi stanovnici ponovo su morali početi vjerovati da je mir moguć. Iako je veći dio građevina uz pomoć stranih donatora obnovljen i restauriran, obnova još traje. Grad i dalje živi na velikoj udaljenosti od europskog prosperiteta, financijske pomoći međunarodne zajednice, suočen s tranzicijskim teškoćama, visokom nezaposlenošću i sivom ekonomijom. No, na multikulturalnost kao sastavni dio sarajevskog identiteta grad se, čini se, ponovno treba priviknuti i naučiti je njegovati. Grad u kojem su zajedno živjeli Muslimani, Srbi, Hrvati i Židovi i dalje je podijeljen na srpsko Sarajevo i Sarajevo, a Hrvati žive u maloj, gotovo virtualnoj enklavi okupljen oko crkve, kulturnog društva Napredak te nekih drugih kulturnih i umjetničkoh institucija koje im služe kao oaze u očuvanju njihova identiteta. Suživot različitih kultura i vjerskih tradicija koji je nekoć bio Arijadnina nit u kulturi urbanog života ponovo se mora razotkriti, a Sarajevo, koje više nije križanje trgovačkih puteva, mora pronaći novi put do vlastitog identiteta koji je bio ugrožen ratom.
Ostaje istina da je Sarajevo grad proturječnosti, grad koji može spajati i razdvajati. Danas se u Sarajevu susreću istok i zapad, prošlost i sadašnjost, tradicionalno i moderno, urbano i ruralno. Iako nije tipični podijeljeni grad, u Sarajevu su veoma jaki ratni ožiljci koji ni sarajevski humor i toplina ne mogu lako izliječiti. U Sarajevu se, na nevidljivoj crti razdvajanja dodiruju i susreću dva svijeta. Zahvaljujući tome Sarajevo nosi aureolu jedinstvenog grada s magnetskom privlačnošću, ono je posve drugi svijet, svijet u kojem se nitko nigdje ne žuri, u kojem za sve ima vremana, u kojem nitko ne brine za budućnost.
No, svaki dan kad se isprepletu pozivi na molitvu iz svih crkava i džamija podsjetnik je na nedavnu prošlost sretnog suživota i tolerancije. Naša priča o Sarajevu nije gotova, njezin nastavak može se dopisati tek posjetom gradu u kojem prošlost postaje sadašnjost ispod naših koraka, u gradu u kojem je popiti sa česme kao popiti s izvora života…