SARAJEVO – METROPOLA USRED DINARIDA

Na križanju puteva, u srcu Bosne i Hercegovine, na rijeci Miljacki smjestilo se Sarajevo. Grad koji nijednog putnika ne ostavlja ravnodušnim, grad koji osvaja i rijetko koga odbija, jedinstven na svijetu upravo zbog spoja različitih kultura i religija koje su donedavno skladno živjele.

Na križanju puteva, u srcu Bosne i Hercegovine, na rijeci Miljacki smjestilo se Sarajevo. Grad koji nijednog putnika ne ostavlja ravnodušnim, grad koji osvaja i rijetko koga odbija, jedinstven na svijetu upravo zbog spoja različitih kultura i religija koje su donedavno skladno živjele. Stravičam rat prije desetak godina pretvorio je gotovo najmiroljubljiviji grad na svijetu u ratnu frontu, u simbol patnje i razaranja. Do današnjeg dana u riječi Sarajevo još negdje u pozadini odjekuju detonacije i zvuk sirena za uzbunu. I osam godina nakom ratnog sukoba Sarajevo još osjeća teške posljedice rata, polako se oporavlja i trudi sjetiti se umijeća zajedničkog suživota pripadnika različitih vjera koje opet mora naučiti.

Sarajevo, glavni grad Republike Bosne i Hercegovina danas ima nešto manje od 400.000 stanovnika, iako je taj broj prije rata bio dvostruko veći, a bio je to i jedan od najvećih gradova bivše Jugoslavije. Sarajevo je političko, administrativno i kulturno središte Bosne i Hercegovine koja se danas sastoji od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine te Republike Srpske.
Smješteno u kotlini, na 525 metara nadmorske visine, okružuju ga planine Grdonj, Orlić, Bistrik i Gradina, a u blizini su i Trebević, Igman, Jahorina i Bjelašnica. Grad se proteže u širinu i razvija se u smjeru istok-zapad, uglavnom prateći tok rijeke Miljacke u širem središtu grada. Umjerena kontinentalna klima s vrućim ljetima i oštrim zimama, kao i oktuženost planinama stvaraju od Sarajeva grad u kojem se dugo zadržava magla, naročito u zimskim mjesecima. Muslimani (ili Bošnjaci) čine gotovo 85 posto stanovništva grada, Srbi tek nešto više od pet posto, a procjenjuje se daje Hrvata u Sarajevu ostalo oko 20.000. Židova, četvrte i najmanje religijske i etničke zajednice na području Sarajeva, nimalo manje važne za identitet i prošlost grada, ima oko osam stotina.

Jedna od najvećih sarajevskih zanimljivosti i posebnosti ističe se u urbanom razvoju grada i naglim smjenama arhitektonskih stilova. Naime, kretanjem u smjeru istoka prema zapadu šetnja gradom postaje putovanje kroz vrijeme – put od davne prošlosti Turskog Carstva preko Austro-Ugarske Monarhije, sve do sivih građevina komunističke Jugoslavije i novih stambenih naselja suvremene Bosne i Hercegovine popraćenih mnoštvom ruševina koje podsjećaju na nezaobilazni dio sarajevske nedavne prošlosti – rat. Put od otomanske prošlosti počinje na poznatoj Baščaršiji, orijentalnorn urbanom kompleksu uskih uličica prepunih zanatskih i trgovačkih radnji, aščinica (tradicionalnih zalogajnica) s najpoznatijim sarajevskim džamijama sagrađenim od 15. do 19. stoljeća te Narodnom i sveučilišnom bibliotekom (ranije Vijećnicom) sagrađenom u neomaurskom stilu u zadnjem desetljeću 19. stoljeća pod vlašću Austro-Ugarske.
Potom se naglo, u doslovno jednom našem koraku, mijenja u tipičnu neoklasičnu arhitekturu austrougarskih četverokatnica koje se protežu u smjeru zapada, sve do četviti Marin Dvor nakon koje se nastavlja desetak kilometara novih stambenih naselja i industrijskih postrojenja omeđenih dvjema prometnicama i željezničkom prugom. U promjeru od samo 200 metara, u samom središtu grada, sagrađene su džamije, katolička katedrala, pravoslavna crkva i sinagoga.

Vrhbosna, turski šeher i – Europa

Sarajevo se prvi put spominje 1379. godine, i to kao širi prostor na području sadašnjega grada pod imenom Vrhbosna. Imenom “saraj ovasi” (što bi na arapskom značilo “sud u polju”) spominje se gotovo stotinu godina kasnije, 1477. godine, u spisima plemića Ajas-bega te 1507. godine prvi put na bosanskom jeziku u pismu čiji je autor bio Firuz-beg. Sarajevo se urbano počelo razvijati sredinom 15. stoljeća kada je turski plemić Isa-beg Isaković gradnjom brojnih vjerskih, kulturnih i javnih građevina osigurao utvrđivanje grada na obali Miljacke koji je nedugo potom postao glavni trgovački centar i križanje puteva, mjesto susreta kršćanstva, islama i judaizma. Princ Eugen Savojski je 1697. godine zapalio grad kako bi povratio austrijsku vlast u bitki s Turcima te je grad postao mjesto bitke izmedu dva velika carstva – Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva. Odlukom Berlinskog kongresa Bosna se 1878. našla pod upravom nove administracije. Tom razdoblju pripisuje se velik napredak i razvoj grada, industrijalizacija, uvođenje željezničke pruge (1882.) i tramvaja (1884. Sarajevo je dobilo tramvaj – prije Beča!) i gradnja novih gradskih četvrti na području zapadno od Baščaršije. Iako je Bosna imala izvjestan stupanj autonomije, godine 1908. i službeno ju je anektirala Austro-Ugarska. No, ime Sarajevo svijetom je prvi put snažno odjeknulo 28. lipnja 1914., nakon atentata na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda, događaja koji se smatra povodom Prvoga svjetskog rata. Vojvodu i njegovu suprugu ubio je u blizini Latinske ćuprije Gavrilo Princip, član organizacije Mlada Bosna koja je zastupala interese stvaranja velike Srbije. Nakon rata Sarajevo je postalo jedno od provincijskih središta nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi ga tijekom Drugoga svjetskog rata bila okupirala Nezavisna Država Hrvatska, kada je opljačkan, a njegovo stanovništvo desetkovano. Sarajevo je nakon rata postalo glavni grad Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine te je najveći zamah doživio početkom osamdesetih, uoči priprema za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Raspadom Jugoslavije i objavom nezavisnosti Sarajevo je ušlo u tragično ratno razdoblje čije se posljedice, pojačane tranzicijskim položajem, osjećaju i danas.

Dašak turskog orijenta u Europi

Da bismo vam približili Sarajevo, potrebno je krenuti od arhitekture, vizualnog identiteta grada i njegova urbanog razvoja pod utjecajem najrazličitijih uprava, kulturnih i religijskih utjecaja. Autentični i jedinstveni dio Sarajeva svakako je Baščaršija i stari grad koji ga okružuju i neodoljivo podsjećaju na orijentalnu atmosferu klasičnih turskih gradova. Sarajevo je u najužoj jezgri klasičan primjer otomanske gradnje, a dokumenti prvog urbanog planiranja potječu od već spomenutog prvog upravljača Isa-beg Isakovića koji se s pravom može smatrati njegovim osnivačom.

I danas se svaki posjetitelj, ako se nađe u nekoj od uskih baščaršijskih uličica, okružen ćilimima, mirisom tucane kafe i bakrenim posuđem, može osjećati kao da se vratio u Tursku prije nekoliko stoljeća. Sarajevo je uspjelo sačuvati autentični dio svojeg kultumog naslijeđa i nekoliko stotina godina turskog utjecaja koji je ostavio neizbrisiv trag. Turci su u Sarajevo, na područje tadašnje Vrhbosne, ušli još 1435. godine. U idućih nekoliko desetljeća gradski je namjesnik i plemić Isa-beg Isaković sagradio na prostoru mjesta Brodac, Kulliye džamiju u čast Meh-meda Osvajača. Potom je sagradio most preko Miljacke kako bi povezao Carevu džamiju s tržnicom na drugoj strani rijeke (današnja Baščaršija). Na torn su području sagrađene, u skladu s klasičnim turskim urbanim planiranjem, javne kuhinje (imareti) za putnike i trgovce, potom gostinjske kuće za njihov smještaj (konak-han), bolnica (darusifa), sveučilište (medresa), javne fontane (česme), koje su jedan od zaštitnih i prepoznatljivih znakova starog dijela Sarajeva. Mogu se prepoznati i u staroj lokalnoj narodnoj poslovici: “Bolje je sagraditi česmu nego džamiju”, ali i dobro poznatoj legendi koja kaže da “onaj koji popije vodu s baščaršijske česme nikad neće naći način da napusti Sarajevo”.

Uz brojne fontane, aščinice s tradicionalnom bosanskom kuhinjom i toplo gostoprimstvo, putnik namjernik u Sarajevu nikad nije mogao ostati žedan, gladan ili nezbrinut, iako je atmosfera u gradu bila toliko tolerantna da se, kako kažu stariji stanovnici, i na čaršiji moglo prespavati. Budući da je svaki gradski namjesnik gradio javnosti korisne sadržaje kako bi u grad privukao što više trgovaca i tako širio područje Baščaršije, stanovništvo se moralo seliti prema rubovima i širiti područje grada. Tako je do kraja 15. stoljeća Sarajevo imalo 16 džamija, dvije javne kuhinje, sveučilište, nekoliko osnovnih skola, četiri javne kupaonice i dva velika prenoćišta za trgovce. Sve sadržaje povezivale su uske uličice Baščaršije s mnoštvom zanatskih i trgovačkih radnji i brojnim fontanama (šadrvan) i sebiljima. Zanimljivoje da je Sarajevo sredinom 15. stoljeća već imalo svoj vodovod, s čim se može pohvaliti rijetko koji europski grad.

Urbani život podrazumijevao je odvojenost čaršije (gdje se posluje) od mahale (gdje se stanuje). Stanovništvo koje je okruživalo Baščaršiju bilo je koncentrirano oko svojih džamija i sastojalo se od malih, tihih, nezavisnih i samodostatnih “susjedstava” ili stambenih zona zvanih mahale koje su bile i prostomo i administrativno odvojene te od ulica, tj. sokaka. Unutar mahale svatko bi znao sve o svakome i strogo se držao vjerskih pravila. Život je bio podređen prvenstveno čovjeku. Mahale su se uglavnom nalazile na padinama iznad Baščaršije i bile sastavljene od pet do šest sokaka. Sokaci su dobivali imena po svojim vizualnim obilježjima ili poznatim ljudima koji su u njima živjeli, a mahale po upraviteljima (mesdžidima). Jedna od najstarijih ulica u Sarajevu, Logavin sokak, povezivala je čak četiri mahale. Naizgled nepovezane ulice pratile su odredeni urbani koncept koji je štitio privatnost i prema kojem izgled nije bio na prvom mjestu.
Fontane su bile najčešće mjesto susreta, ponajprije žena i djece koji su tu dolazili po vodu. Muškarci su se mogli okupljati na više mjesta u mahali, na čaršiji ili u kafani koje su bila mjesta od velikog društvenog značaja. Do početka Drugoga svjetskog rata u Sarajevu je ostalo čak osam mahala kafana, a 60-ih godina 20. stoljeća moglo ih se naći još samo u selima. Među najpoznatijim kafanama bile su Šabanova kafana i Babića bašta. U njima se kafa pila “lahko i sporo, s merakom, kako jedino i valja”. U urbanom području grada takve su kafane Sarajlije zamijenili čitaonicama ili vlastitim vrtovima. Sredinom 19. stoljeća Sarajevo je imalo čak 99 mahala, a svaka je imala svoj minaret. Taj se broj do današnjih dana više puta povećao pa grad danas vrvi stotinama džamija. Ipak, tihim mahalskim životom žive još samo djeca i starci.

Jedna od autentičnih gradskih četvrti sa strmim sokacima gdje je još moguće naići na prizore iz prošlih stoljeća zacijelo je Alifakovac, sagrađen na padinama ispod Židovskog groblja. Sokaci su sagrađeni u skladu sa sarajevskim nepisanim pravilima, sa širokim vidicima tako da nijedna kuća ne zaklanja vidik druge, u skladu s “komšijskom” brigom.

Sve sarajevske dzamije

Sarajevo je grad snažnih proturječnosti, grad razlika koje su stoljećima uspijevale skladno živjeti u istom gradu. Raznolikost tradicija, multikulturalnost, tolerantnost i kozmopolitski duh izražavaju se ponajprije u arhitekturi. Neporeciv turski i orijentalni utjecaj suočen sa židovskim sefardskim, hrvatskim katoličkim i srpskim pravoslavnim kulturnim naslijeđem stvaraju jedinstven amalgam kojemu je nemoguće odoljeti.

Jedna od najreprezentativnijih građevina u Sarajevu zacijelo je Careva džamija smještena na lijevoj strani Miljacke na čijem je mjestu stajala džamija koju je sagradio Isa-beg Isaković 1457. godine, a uz nju i sud (saraj) po kojem je Sarajevo i dobilo ime. Današnju je džamiju sagradio Sulejman Veličanstveni 1566. godine, a njezinu je nadogradnju financirao Fadil-paša Sefirović tijekom vladavine sultana Abdulmedžida. Treba istaknuti da je minaret te džamije oktogonalan i jedan od najljepših na području cijele BiH.
Jedna od najpoznatijih je i Gazi Husrev-begova džamija, smještena u samom srcu Baščaršije. Sagrađena je 1530. godine, a gradio ju je perzijski arhitekt Adzem Esir Ali, u svoje vrijeme najpoznatiji arhitekt u Turskom Carstvu. Džamija sa 45 metara visokim minaretom, poznatom fontanom, tornem sa satom (sahat kulom) i muslimanskom osnovnom školom potpuno dominira područjem baščaršijske tržnice.

Sahat kula sagrađena je kasnije, u 17. stoljeću odmah uz Gazi Husrev-begovu džamiju kako bi svi vjernici mogli na vrijeme obavljati molitve jer je u to vrijeme rijetko tko imao svoj sat.
Uz te dvije u užem središtu grada, postoji još nekoliko većih džamija kao što su Muslihudin Čekrečijeva, Baščaršijska, Ferhadija, Alipašina i Bijela džamija.
Na samom kraju Baščaršije je 1892. godine sagrađena jedna od najznačajnijih sarajevskih zgrada – Vijenica u neomaurskom stilu, i to u obliku trokuta. Kasnije je pretvorena u Narodnu i sveučilišnu biblioteku, a tijekom rata bila je izložena brojnim granatiranjima. Upravo se na prostoru Vijećnice, u neposrednoj blizini Baščaršije i Šeher Čehajine ćuprije, odvijala smjena dvaju carstava na području Sarajeva.

Katolici u Latinluku

U sarajevskoj latinskoj četvrti (Latinluk) još su u 17. stoljeću živjeli sarajevski katolici koji su se okupljali u crkvi koja je izgorjela 1697. godine. Najveći je dio hrvatskog stanovništva došao u grad tijekom 19. stoljeća, u vrijeme pobune bosanskih seljaka i austrougarskog preuzimanja uprave nad BiH. Tada je sagrađena i najpoznatija katolička crkva u Sarajevu. Katedrala je sagrađena 1889. godine, samo nekoliko stotina metara od baščaršijskih džamija i pravoslavne katedrale, u području grada kojim dominira austrougarski stil gradnje. Katedrala je sagrađena u žutom kamenu, s posebno izrađenim staklima u Innsbrucku i Beču, a ukrašavaju je slike Josipa Vollinija, Ivana Betizza te Alexandera Maximilliana Seitza i njegova sina Ludovica koji je oslikao osam cilindričnih portreta. S ulazne strane katedrale stoje dva crkvena tornja, a građevina može primiti oko 1200 ljudi. Osim franjevačkog samostana i crkve Sv. Ante Padovanskog na Bistriku te crkve Sv. Trojstva u Novom Sarajevu, jedna od najprepoznatljivijih katoličkih crkvi je i crkva Sv. Josipa na Marin Dvoru. Sagrađena je u neoromaničkom stilu i važno je arhitektonsko djelo u tom dijelu grada.

Osim stare pravoslavne crkve čiji se prvi pisani trag javlja u 16. stoljeću, a koja stoji nasuprot Baščaršiji, u središtu Sarajeva smještena je i pravoslavna katedrala Svete Majke Božje, sagrađena 1868. godine u neobaroknom stilu s elementima srpske bizantske arhitekture. Crkveni toranj sagradio je četiri godine kasnije makedonski arhitekt Andrija Damjanov, autor vojnih baraka za koje ga je nagradio sultan Abdul Aziz. Velikim migracijskim valom kršćana u 19. stoljeću je u Sarajevo stigao i novi koncept urbanog razdoblja. Novi stanovnici Sarajeva nisu poznavali sustav tihe mahale koja je odvajala stanovanje od trgovine. Veliki blokovi stanova s trgovinama ispod njih ispunili su novi dio grada koji se gradio zapadno od Baščaršije i uskoro su se pojavile razlike u vizijama urbanističkog razvoja grada. Sefardski Židovi, nezaobilazan dio sarajevskog identiteta i kultumog naslijeda, osuđivani su i protjerivani diljem Europe, a u Sarajevo su došli u 16. stoljeću iz smjera Španjolske, gdje su toplo dočekani te su se smjestili na području Velike avlije – u četvrti Sijavuš-paše.

Stari židovski hram sagrađen je 1581. godine, ali je dvaput gorio pa je nekoliko puta bio obnavljan. Godine 1821. sagrađena je nova židovska sinagoga, čija je glavna dvorana za molitvu bila prekrivena kupolom, a zidovi ukrašeni šarenim mramorom. Danas u njemu djeluje Bosanski kulturni centar. Ascenina sinagoga sagrađena je 1902. godine na lijevoj obali Miljacke. Židovi su sa sobom donijeli i jednu od najstarijih židovskih knjiga – Hagadu, iza koje stoji burna prošlost, a danas se čuva u sarajevskom Zemaljskom muzeju.

Stara arhitektura uz Miljacku

Kao važno trgovačko središte, Sarajevo je moralo brzo i udobno smjestiti brojne putnike koji su se našli u gradu. Gostoprimstvo, toplina i ljubaznost ubrzo su postali zaštitni znakovi grada koji je svoje putnike smještao u prenoćišta (hanovi) i odmarališta za karavane (karavansaraj) gdje su gosti mogli besplatno odsjesti tri dana.
U Sarajevu je tako 1878. bilo oko 50 prenoćišta, od kojih najstarije Kolobara seže još 1462. godinu, kada je moglo primiti 400 putnika i 35 konja. Potom je tu i Gazi Husrev-begov Taslihan, prvi put spomenut 1555. godine, čije se ruševine nalaze na području današnjeg i ništa manje poznatog hotela Europa. Među ostalim tu su bila i odmarališta Kemal-bega. Skender-paše, Besira, Despića i Morića. Obale rijeke Miljacke, koja dijeli dio grada, povezuje čak 13 mostova, od kojih je većina u početku bila drvena, ali su tijekom vremena zamijenjeni kamenim ili betlonskim. Jedan od naipoznatijih mostova zacijelo je Latinska ćuprija u čijoj je blizini ubijen vojvoda Ferdinand, potom Kozja ćuprija, Drvenija, Čobanija i Skenderija most koji je dizajnirao sam Eiffel – tvorac poznatog tornja u Parizu.

Kao posebnost grada zacijelo se mogu izdvojiti i primjeri autentične gradnje kuća te uređivanje nijhovih dvorišnih prostora, odnosno avlija. Kuća Alije Đerzeleza vrlo vjerojatno je i najstarija kuća u Sarajevu i pripada obitelji tzv. esnaflijskih kuća. Kuća je, kao i tipične turske kuće, podijeljena na muški (selamluk) i ženski dio (haremluk) te ima veliki vrt. Prizemni dio predviđen je za zimske mjesece, a prvi je kat funkcionalno podijeljen na dnevni boravak (divanhane), balkone (kamerije) i sobe (čardoke) te je namjenjen ljetnom razdoblju.
Svrsina kuća drugi je primjer klasičnog begovskog prostora za stanovanje, kuće s «orijentalnom dušom». Simbioza jasno podijeljenih prostornih cjelina – glavnog dijela kuće, ženskog i muških dijelova s posebnim dvorištima – čini tu kuću jedinstvenu u njezinoj 1jepoti, bogatstvu i funkcionalnosti. Sagrađena je u 18. stoljeću i danas je dodatak sarajevskom Gradskom muzeju te svjedoči o kvaliteti. praktičnosti i intimnosti nekadašnje kulture stanovanja u Sarajevu. Naime, bogatstvo bosanskih kuća izražavalo se u raznovrsnosti tkanina i ćilima, svilenih čaršava i jorgana. izrezbarenog drva, velikih ogledala te količini zlatnog i srebrnog posuđa, a ne toliko u količini namještaja jer se poštivala širina slobodnog prostora u kući.

Olimpijsko Sarajevo
No, vratimo se u nedavnu prošlost kada je Sarajevo pokazalo svoje novo, svježe i mlado lice. Naravno, riječ je o Olimpijadi 1984. godine. Za 14. zimske olimpijske igre Sarajevo se počelo pripremati već krajem 70-ih godina. Ulaganje u infrastrukturu, gradnju sportskih sadržaja u gradu i na okolnim planinama, pripremanje ugostiteljskih objekata, stvaralo je pretpostavke da grad otvorenih ruku prihvati olimpijski duh i tisuće gostiju. Godine 1984. Sarajevo je primilo rekordan broj gostiju do tada zabilježen u Zimskim olimpijskim igrama: oko 2500 sportaša i njihovih trenera iz 49 zemalja svijeta, gotovo 8000 novinara i više od pola milijuna gledatelja. Osim brojnih staza, spustova, skakaonica i klizališta, Sarajevo je dobilo desetke kilometara novih cesta na okolnim planinama, obnovljen je aerodrom i sagrađen elitni hotel Holiday Inn. Uoči i nakon Olimpijade, Sarajevo je doslovno cvjetalo, grad se ubrzao razvojem i privlačio mlade ljude.

Za Sarajevo su osamdesete bile zlatne godine. Gradila su se nova stambena naselja, uveden je trolejbus i sagrađen novi Zetra centar s mnogim sportskim sadržajima. Te je godine Sarajevo, njegujući olimpijski duh , pokazao svoju gostoljubivost i šarm, zauvijek ostajući sinonimom za prijateljstvo i mir koji je samo nekoliko godina kasnije narušen beskurpuloznim nasiljem.
I nakon Olimpijade, samo nekoliko godina poslije, riječ Sarajevo će se opet izgovarati na radiopostajama i televizijskim stanicama. No, ovaj put nesretnim povodom.

Grad pod nišanom

Sarajevo se u proljeće 1992. našlo pod opsadom i njegovim građanima nije dugo trebalo da shvate da su nekadašnji susjedi s kojim su ispijali kavu postali smrtni neprijatelji koji ih promatraju kroz nišan snajpera. Grad je postao epicentar destrukcije i meta nacionalne mržnje u gradu koji tako nešto do tad nije poznavao. Našao se okružen sa 260 tenkovskih cijevi, 120 prijetećih minobacača i mnoštvom snajpera koji nikog nisu štedjeli u ratu do istrebljenja. Snage bosanskih Srba potpomognute JNA opkolile su grad i zatražile njegovu predaju. Sarajevo, u koje se slilo muslimansko stanovništvo iz okolnih ruralnih krajeva, pružalo je otpor gotovo više od tisuću dana. Tih je dana odlazak po kruh, cigarete ili na tržnicu mogao značiti smrt. Dobri duh Sarajeva kao da je bio iščezao, a Olimpijada se činila kao tužan san. Grad je postao meta, logor.

Rezultat rata bilo je deset tisuća mrtvih i više od 500.000 ranjenih. Oko četvrt milijuna stanovnika Sarajeva, napustilo je grad. Škole, crkve i džamije popustile su pred brojnim granatama. Parkovi su postali groblja civila i branitelja Sarajeva. Svijet je godinama oklijevao da pomogne gradu koji mu je sredinom 80-ih ponudio najtoplije domaćinstvo. Osim zgrade “Oslobođenja”, kao jednog od brojnih simbola ratnih stradanja, ali i otpora, o ratnim teškoćama govori i sarajevski tunel koji je nedavno postao muzej. Naime, jedna od akcija građana blokiranog Sarajeva bila je sagraditi tunel ispod aerodroma pomoću kojeg bi se grad spojio sa slobodnim teritorijem. Iskapanje je počelo u zimu 1993. godine, a završilo je u ljetu iste godine, kada je grad dobio uski prolaz u svijet. Tunel je bio dug 800 metara, širok jedan te visok metar i pol, a koristio se samo noću. Tijekom jednog dana malim bi prolazom prolazilo oko 4000 ljudi i 20 tona raznog materijala, da bi se nešto kasnije dopremala i nafta, a potom pomoću ugrađenih kabela, omogućila struja i telefonske veze. Tunel je postao simbol otpora stanovnika koji vole svoj grad, otpora prema masovnoj destrukciji kojom je bio okružen. Grad je izdržao opsadu punih 1418 dana.

Oslobođenjem grada u drugoj polovici 1995. godine počinje dugo i bolno otklanjanje ratnih posljedica. Grad u kojem je bilo smrvljeno sve osim otpora i inata morao se obnoviti, a njegovi stanovnici ponovo su morali početi vjerovati da je mir moguć. Iako je veći dio građevina uz pomoć stranih donatora obnovljen i restauriran, obnova još traje. Grad i dalje živi na velikoj udaljenosti od europskog prosperiteta, financijske pomoći međunarodne zajednice, suočen s tranzicijskim teškoćama, visokom nezaposlenošću i sivom ekonomijom. No, na multikulturalnost kao sastavni dio sarajevskog identiteta grad se, čini se, ponovno treba priviknuti i naučiti je njegovati. Grad u kojem su zajedno živjeli Muslimani, Srbi, Hrvati i Židovi i dalje je podijeljen na srpsko Sarajevo i Sarajevo, a Hrvati žive u maloj, gotovo virtualnoj enklavi okupljen oko crkve, kulturnog društva Napredak te nekih drugih kulturnih i umjetničkoh institucija koje im služe kao oaze u očuvanju njihova identiteta. Suživot različitih kultura i vjerskih tradicija koji je nekoć bio Arijadnina nit u kulturi urbanog života ponovo se mora razotkriti, a Sarajevo, koje više nije križanje trgovačkih puteva, mora pronaći novi put do vlastitog identiteta koji je bio ugrožen ratom.

Ostaje istina da je Sarajevo grad proturječnosti, grad koji može spajati i razdvajati. Danas se u Sarajevu susreću istok i zapad, prošlost i sadašnjost, tradicionalno i moderno, urbano i ruralno. Iako nije tipični podijeljeni grad, u Sarajevu su veoma jaki ratni ožiljci koji ni sarajevski humor i toplina ne mogu lako izliječiti. U Sarajevu se, na nevidljivoj crti razdvajanja dodiruju i susreću dva svijeta. Zahvaljujući tome Sarajevo nosi aureolu jedinstvenog grada s magnetskom privlačnošću, ono je posve drugi svijet, svijet u kojem se nitko nigdje ne žuri, u kojem za sve ima vremana, u kojem nitko ne brine za budućnost.

No, svaki dan kad se isprepletu pozivi na molitvu iz svih crkava i džamija podsjetnik je na nedavnu prošlost sretnog suživota i tolerancije. Naša priča o Sarajevu nije gotova, njezin nastavak može se dopisati tek posjetom gradu u kojem prošlost postaje sadašnjost ispod naših koraka, u gradu u kojem je popiti sa česme kao popiti s izvora života…