Usta razvučenih u osmijeh od uha do uha i očiju koje kao da govore “ajde, uzmi, ja sam skuhao i odlično je”, pred još usnula lica gurnuo nam je poslužavnik s kojeg se širio miris kave i čaja. Bio je to prvi susret s pravom Južnom Amerikom, nakon slijetanja aviona u Buenos Aires i brzinskog prolaza kroz grad do autobusnog kolodvora.
Čari vožnje autobusom
Bio je to prvi susret s pravom Južnom Amerikom, nakon slijetanja aviona u Buenos Aires i brzinskog prolaza kroz grad do autobusnog kolodvora. Slijedila je sedamnaestosatna vožnja do mjesta Puerto Iguazú u blizini slapova Iguazú, a okrjepa s kavom i čajem stigla je od stjuarda u autobusu kao dobro jutro. Autobusi na duže relacije, naime, uz vozača imaju i, nazovimo ga, stjuarda koji priprema kavu i čaj, poslužuje jelo spakirano poput onog u avionima, a prije spavanja donosi deke. Autobusi, naime, imaju prirodnu ventilaciju koja do izražaja dolazi pred večer i traje dok sunce ne zagrije zemlju. Isprva mislite da je vozač zabunom uključio hlađenje, pa ga upozoravate na zabunu. No, nakon njegovog upitno-začuđenog pogleda saznajete da hlađenja nema, radi se o rupama na autobusu.
Vozimo se od Buenos Airesa prema sjeveru. Prolazimo kroz zemlju gauča – goniča stoke. Kilometrima se pružaju nepregledni pašnjaci na kojima pasu krave i konji. Monotoniju »remete« pokoji šumarak, ranč i skupine gaučosa s pončima i šeširima na konjima. Približavajući se Iguazú slapovima vegetacija je sve bujnija, a vlaga u zraku sve viša. Pašnjake zamjenjuju bambusi, raznovrsno grmlje i drveće kroz koje se probijaju palme stremeći prema nebu. Iako je zima, drveće i grmlje je u cvatu. Zemlja je crvena, poput one u crvenoj Istri.
U sedam u jutro, začudo po voznom redu, dolazimo u Puerto Iguazú gdje nas je dočekala treća sudionica našeg puta. Na kolodvorčiću uobičajen kolodvorski natpis za ovaj kontinent – »no orinar«, u prijevodu ne mokriti. Ponekad ne funkcionira bez obzira na veličinu i čitkost.
Čamcem u slapove
Puerto Iguazú zgodan je gradić s malim kućama i bujnim zelenilom. S jedne je strane turističko polazište za slapove, a s druge koridor za šverc droge, oružja, novca i trgovine ljudima budući je kraj tromeđe Argentine, Brazila i Paragvaja. Smještamo se u kućicu obraslu bujnim zelenilom u kojoj uz jako simpatičnu obitelj živi jedan pas, sedam mačaka koje vam se noću ušuljaju u sobu i majmunica koja jede s priborom za jelo, u WC školjku pušta vodu nakon nužde, uključuje mašinu za pranje rublja i još štošta. Održavanje i veliko pospremanje ovdje, kao i u ostatku ove Amerike, ne poznaju, a četka za WC bila bi inovacija broj jedan. Do Iguazú slapova koji se najvećim dijelom prostiru u Argentini, a manjim dijelom u Brazilu i Paragvaju ima još nekih 45 minuta vožnje lokalnim autobusićem. To je jedini nacionalni park u sjevernoj Argentini, za ostatak zemlje ne znam, sa službenim ulazom, vlakićem koji vozi kroz dio parka te uređenim stazama-mostićima preko vode.
Po kapljicama i vlažnoj maglici u zraku naslućujemo da smo blizu slapova. Buka je sve glasnija, a onda pogled na zapjenjenu, bijelu masu vode koja se ruši u ponor. Dno se ne vidi, samo vodena maglica i kapljice koje se zrcale u dugi. A onda čamcem uronite u tu snagu i ostajete bez daha. I ništa na vama više nije suho. Prvi Europljanin koji je vidio slapove bio je Álvar Núńez Cabeza de Vaca, a bilo je to 1541. godine. Za Guarani Indijance koji žive u toj regiji i njihove pretke slapovi su tisućama godina bili izvor legendi. Prema njihovom vjerovanju slapovi su nastali kada je indijanski ratnik Caroba pokušao rijekom u kanuu pobjeći sa svojom voljenom djevojkom Naipur. Djevojka je bila ljubavnica šumskog boga kojeg je njen bijeg razljutio, pa je uzrokovao urušavanje riječnog korita stvorivši tako čitav niz slapova. Naipur je pala niz slapove pretvorivši se u stijenu, a Caroba se pretvorio u drvo koje se nadvilo nad njegovom okamenjenoj ljubavi.
Zemlja Indijanaca
Park se prostire na 55.000 hektara, a slapovi se protežu u dužini od dva kilometra. Park obiluje florom i faunom. U bambusima i drveću obitavaju majmuni, tukani, žuto-crne ptice s perjanicama na glavi, te crne ptičurine nalik puranima. Rakuni švrljaju po grmlju neprestano u potrazi za hranom. Stavite li ruksak na pod obavezno će ga doći pomirisati ne bi li ušićarili koji komadić. Mnoštvo leptira u zraku. Od velikih sisavaca, s kojima se nismo susreli, tamo žive pume, jaguari i tapiri.
Iz Puerto Iguazúa otišli smo u šest sati u jutro. Ispratila nas je majmunica jer za ljude je to još jako rano, ako baš nisu takve »sreće« kao vozači autobusa. Slijedio je put prema sjeveru Argentine u pokrajinu i njen glavni grad, Saltu. Sjever Argentine i samim je Argentincima egzotičan i drugačiji od ostatka zemlje. To je brdoviti kraj, u kojem još žive Indijanci. Ima nekoliko plemena koja još pokušavaju donekle živjeti nekadašnjim životom, u i s prirodom. No, to im teško uspijeva, pa se bore s glađu i drugim oblicima »civilizacije«.
Ulice Salte pune su školaraca u uniformama plavo-bijele boje i male djece koje ima puno u cijeloj Južnoj Americi. Gladan ne možeš ostati jer su na svakom koraku ulični prodavači koji nude ušećerene jabuke, krafne punjene kremom, pržene pogačice i drugo. Tržnica pak mami narančastim bundevama, raznim začinima i vrstama krumpira. Privukla nas je i tržnica s rukotvorinama – tapiserijama, predmetima od drva i drugih prirodnih materijala te odjećom od vune alpake i ljame. Život se nastavlja i noću. U jednoj podužoj ulici restoran je do restorana. U svakom živa južno-američka glazba, a u pojedinim i plesači u saltenjskim nošnjama. Nije obavezno da pijete ili jedete, možete jednostavno ući, sjesti i slušati.
Špilje, raznobojne stijene, lisice, kondori….
Nakon nekoliko dana boravka u Salti krenuli smo u Ande. Kretali smo se prostorom Nacionalnog parka Los cardones (NP Kaktusa) unutar kojeg je i Valle encantado (Očaravajuća dolina). Da smo u Nacionalnom parku saznali smo od prijatelja iz Salte koji nam je bio vodič, jer oznaka nema. Park je dobio ime po vrsti kaktusa Trichocereus pasacana, poznatijeg pod imenom cardón. Na mnoštvo kaktusa razbacanih na crvenoj zemlji naišli smo drugi dan planinarenja. Kaktusi su dugo služili kao građevinski materijal za izgradnju vrata, prozorskih okvira i stropnih greda. Crkvice po selima od kaktusovog drveta imaju krovove, klupe, vrata. Očaravajuća dolina zadivljuje zanimljivim formacijama crvenkasto, ružičasto, zelenkastih stijena, malim špiljicama u kojima smo spavali te špiljskim indijanskim crtežima. Crteži su bijele, crvene i crne boje, a prikazuju ljame, vikunje i neke neidentificirane oblike za koje pretpostavljaju da su svemirski brodovi. Crteži koza ukazuju da su nastali nakon dolaska Španjolaca-kolonizatora jer su oni u Južnu Ameriku doveli koze. U tom prostranstvu, na visinama od preko 3000 metara nadmorske visine susreli smo se s krdom divljih konja, lisicom, a najimpresivniji je bio susret s kondorima. Popevši se na vrh litice i hodajući njenim rubom bili smo tik uz kondore. Velike smeđe i crne ptičurine s bijelim okovratnikom. Nije se činilo da im smetamo, mirno su jedrili na vjetru uz samu liticu. S planinskog vrha Toreon puca pogled na cijelu dolinu kroz koju smo se dijelom kretali i po nekadašnjem Inka putu. On se prepoznaje jer nije potpuno prirodan već su Inke na pojedinim mjestima, radi lakšeg prolaza, radili kamene stepenice i ograde. Inka carstvo protezalo se na oko 5000 kilometara u dužini sjever-jug. A svi putovi, pa tako i ovaj, vodili su u Cusco (Peru), središte Inka carstva.
Noćna kontrola
Još sjevernije prostire se planina sedam boja u podnožju koje je selo Pulmamarka. Boje na planini toliko su intenzivne i u cik-cak linijama, prateći slojeve, jasno odvojene jedna od druge. A boje su crveno-smeđa, bijela, crveno-ljubičasta, zelena, ružičasta, smečkasto-žuta… Teško za povjerovati.
Na povratku, u jednom zaseoku naišli smo na zanimljiv kokošinjac. Na grane suhog drveta, s prislonjenim lojtricama do prvih grana, rasporedile su se kokoši. U susjednom selu televizor su iznijeli u dvorište, a po mjestima pločnici su okupljališta stanovnika. Nakon Argentine čekala nas je pustinja Atacama u Čileu sa svojim gejzirima na 4000 metara nadmorske visine, Mjesečevom dolinom i Dolinom smrti, krajolicima prekrivenim solju s jezerima na kojima obitavaju flamingosi. Ali o tome drugom prilikom. A za kraj evo još jedne dogodovštine iz Argentine. Noć, tri sata u jutro, snop svjetla ručne svjetiljke uperen kroz prozorsko staklo, komešanje, paljenje svjetla u autobusu i pozivi na izlazak sa svim stvarima. Iz bunkera autobusa trebalo je izvaditi i veliku prtljagu pa čekati hoće li vas pregledati. Zaustavila nas je, naime, policijska ili vojna kontrola zbog šverca droge. Takve kontrole puno su učestalije i strože u Čileu. Zato vas dobronamjerni upozoravaju da ne uzimate ničije stvari na čuvanje pod izgovorom da oni nemaju mjesta ispod ili iznad svog sjedala.